MessageBox

MainMessage

AdditionalInfo

 

Radim...

Working

Ulazak u sustav Zatvori [ X ]

Izaberite način ulaska u sustav:

Pomoću Facebook profila

Ako niste povezali Facebook profil sa korisničkim računom, molimo Vas da ispunite sva tražena polja.

E-mail adresa:
Lozinka:

Ako nemate kreiran korisnički račun za portal Protagora.hr molimo Vas pratite ovaj link.

O ustavnom okviru i modelu duhovno - etičkog obrazovanja u državnim školama Republike Hrvatske

O ustavnom okviru i modelu duhovno - etičkog obrazovanja u državnim školama Republike Hrvatske

Polemika teologinje Anna Marie Gruenfelder i docentice na FF u Zagerbu Marijane Bijelić o modelu zastupljenosti religijskih sadržaja u obrazovnoj i odgojnoj politici državnih institucija / škola pluralističkog društva, vođena na portalu autograf.hr (27. travnja, 17. svibnja i 4. lipnja 2016.) – evergreen je tema; piše Gruenfelder koja zagovara konfesionalno – komunitarni Vjeronauk, iako mu ističe poneku packu. Bijelić istom apostrofira velike poroznosti a njihov uzrok vidi u kreiranju i kontroli vjerskih zajednica nad duhovnim i etičkim u državnoj školi. Stoga predlaže, metodološki bolju – Religijsku kulturu. Gruenfelder pak, postojeći model opravdava i zastupljenošću u školama niza europskih država. Možda i s uvjerenjem da će reforma školstva u RH, u kojoj bi postojeći model trebao doživjeti (određene) promjene, dokinuti bar dio akutnih anomalija?

Dio istraživača i teoretičara tvrde da zapadna civilizacija postupno prelazi iz faze sekularno u fazu postsekularno, iako potonji pojam još nije precizno teorijski definiran, pišu Bruno Matos i Dalibor Renić u radu 'Postsekularizam: modeli interakcije religioznog i sekularnog poimanja racionalnosti' da: 'suvremenost traži dijalog vjere i razuma radi određenja prihvatljivog poimanja racionalnosti, te prijedlozima modela odnosa religije i sekularnog razuma koji bi tu potrebu dijaloga zadovoljili'. Autori ističu koncept komunikativne racionalnosti Jürgena Habermasa koji podrazumijeva društvo u kojem se razmišljanja ravnopravno susreću i odmjeravaju, sukobljavaju ili podudaraju. Naslovnu temu trebalo bi promatrati, razmišljati iz vizure:

a) uloge i svrhe obrazovanja i odgoja

b) ustavnog okvira RH

koji su validn(ij)i kriterij komunikativne racionalnosti za društvenu i pravnu poziciju

a) 'Uloga javne škole … sadrži važan aspekt odgoja za vrijednosne sadržaje kojima pruža razumijevanje i prihvaćanje različitih nazora. Da bi uspješno formirala učenike, i čitavo društvo, škola treba poticati odgoj koji sveobuhvatno i kompetentno usmjerava te traži ideal koji je bitno određen kritičkim i univerzalnim stavom prema svijetu. … odgojna uloga javnoga školstva značajna je poluga za ocjenu njegove društvene legitimnosti. … odgoj je utemeljen u poštovanju različitih etičkih sustava, za pluralizam vjerovanja, vrijednosti, mišljenja, nazora kojima društvena zajednica i pojedinci razvijaju vlastitu osobnost, identitet … temelje nekoga društva. … to podrazumijeva da kulturno – etički model javnih škola vodi računa o svim sastavnicama … da nadvlada isprogramiranost i zatvaranje a otvori prostor traženju onog jedinstva koje ne umrtvljuje različitost već ga usmjerava da bi se potakao stvaralački zanos. … i religija u pluralnosti … ima ulogu i dionice neprisilnog, kohezivnog i in/formativnog aktera, iako se temeljni identitet društvene i građanske pripadnosti identificira osobnim izborom.', pišu Damir Bulat i Hrvoje Špehar u radu 'Javna škola i etika u pluralnom društvu: sinergijski ili komunitarni model?', oslonjeni na Valentinu B. Mandarić, Ružicu Razum, Marina Ninčevića i Milana Polića. Polemika Gruenfelder i Bijelić upućuje da se slažu s ovom mišlju.

No, razliku njihovih stavova ogleda citat Bulata i Špehara oslonjen na Esada Ćimića i Branka Bognara: '… primarni cilj škole je sveobuhvatno i stručno in/formirati, imajući u vidu pluralnost savjesti i etičkih tradicija. Takav stav podržava metodološki skepticizam prema svim vjerovanjima, nazorima ili etičkim sustavima, te sinergijski model niti može niti daje konačna rješenja, jer, stvaralaštvo je nužno povezano i sa specifičnošću konteksta u kojemu stvaratelji djeluju.' Ta je misao srodna i s Toledo guiding principles OESS-a (2007.) da se religijski sadržaj u državnim školama usmjeri na objektivnu, nepristranu informaciju koja istinski formira mladog čovjeka. Učiteljstvo Rimokatoličke crkve smatra da 'ta načela imaju sužen pogled na religiju', piše Martin Jäggle u radu 'Vjerski odgoj u sekularnoj državi'.

Može li državna kritička (s tim se obilježjem slažu i polemičarke) škola biti servisni prostor proširenom konfesionalno – komunitarnom vidu religioznih sadržaja? Čemu služi župna kateheza, pastoral, liturgija? Ili državnu školu treba lišiti racionalne, znanstvene kritike? Kako onda učenike usmjeriti da izgrađuju i oblikuju istinski spoznajni put o kojem ovisi i kvaliteta dijaloga. Na postsekularnom Habermasovu konceptu Matos i Renić zaključuju: 'Cilj je religiji omogućiti da svoju misiju nastavi u društvu tako da bude prihvaćena kao partner. Ne nekritički prihvaćena, nego upravo kritički, ali dijaloški.' Bulat i Špehar nadalje pišu, citirajući i Ćimića: 'Odgojno – obrazovni proces (kao neutralni teren) raspravno potiče plodonosan sukob koji interakcijom, međusobnim upoznavanjem i savjetovanjem u različitim etikama nastoji otkriti ljudski prepoznatljiv sadržaj i predočava argumente različitog misaonog dosega i utemeljenosti, pa na taj način, u ovisnosti od samosvojne antropo – psihološke strukture svakog učenika, i ne htijući sugerira što je, eventualno, prihvatljivije. Takva škola nije vrijednosno neutralna.' Vjerojatno zato Bijelić, zbog metodološki gledano; manjka znanstvene potvrde postojećeg modela (tj. teologije; što Gruenfelder priznaje riječima: '… neprovjerljivosti temelja teološke misli i pomanjkanja iskustvene potvrde spoznaja …') i predlaže Religijsku kulturu u kojoj bi različite kulturno – etičke i duhovne opcije bile tretirane ravnopravno, kritički i dijaloški (što i sinergijski model postavlja kao uvjet), čime religiozno nije zapostavljeno. Dapače. 'U okviru Religijske kulture u kojoj bi se učenici upoznavali s razvojem religije i različitim religijama (ali i s drugačijim životnim filozofijama), bolje bi se pridonijelo upoznavanju različitosti od konfesionalnog vjeronauka na kojem se djecu uči da je jedna religija istinita, a drugi svjetonazori više ili manje pogrešni', piše Bijelić koja, očito, postojeći model vidi kao svojevrsnu Prokrustovu postelju.

Na tom tragu Ankica Marinović u radu 'Komparativna analiza kurikuluma za religijsko obrazovanje: primjer četiri katoličke zemlje' piše: 'konfesionalni pristup je nužno ograničen već po definiciji', a Ivan Karlić u radu 'Identitet i dijalog u suvremenom europskom kontekstu. Doprinos kršćanstva suživotu u europskom kulturalnom i religijskom pluralizmu' upozorava: 'napast se krije u prenaglašavanju apsolutnog primata … religijskih ... identiteta, tj. u apsolutiziranju identiteta … u zatvaranju drugima jer su drugačiji ... Ti stavovi mogu dovesti do ozbiljnih konfliktnih situacija, nitko ne može polagati pravo na posjedovanje 'apsolutne i definitivne' istine o načinu života i životnim ciljevima. Potrebno je odreći se onoga što apsolutizira … religijsku, kulturnu ... pripadnost … ne radi se ovdje o odricanju od vlastitog identiteta, nego od njegova apsolutiziranja … te se konfrontirati s drugim identitetima kroz otvoreni kritički dijalog ... To je 'kulturalno razoružavanje' koje vodi uzajamnom povjerenju'. Stoga Špiro Marasović u radu 'Teološki pogled na vrednote u hrvatskom društvu’ i zaključuje: '… na ljestvici vrednota u prvi plan izbijaju individualne i opće humane; promatrane po sebi one kršćanstvu nisu inkompatibilne, naprotiv …'. Doista, 'obrazovna i odgojna bit nije gurnuti učenike u određeni etos već im pomoći da razvijaju sposobnost kritičkog razmišljanja i stvaranja vlastitih stavova da bi lakše donosili odluke kad postanu odrasle osobe', pišu Bulat i Špehar, oslonjeni i na Ninčevića. Tako učenici, razvijajući na interdisciplinarno i kritički obrađenom (za sve obaveznom) nastavnom sadržaju svoj umni i duhovi potencijal, dugoročno stječu socijalni i kulturni kapital. Time Država i vjerske zajednice ostaju upućene jedna na drugu za opće dobro društva, a istovremeno autonomne na svojim poljima djelovanja.

b) Kako temu gledati u okviru Ustava? Prvo kronološki. Oblik konfesionalno – komunitarnog u Hrvata postoji od sredine 9. st. i prvog (benediktinskog) samostana. U njima su (uz pisarnice, knjižnice, ljekarne, muzeje) stoljećima bile i škole. Ban Ivan Mažuranić je Zakonom o pučkim školama 1874. g. (u duhu liberalno – laičnih kretanja u A – U carevini i širem europskom kontekstu) javne škole izuzeo od nadzora vjerskih zajednica te ih stavio pod nadzor države Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Iz državnih škola Narodne RH konfesionalno – komunitarni model izuzet je 1952. g. Po Ustavu RH 1990. g. (dio o Zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda – čl. 41.) vjerske zajednice su odvojene od Države (i u ustavima FNRJ / SFRJ bile su odvojene) i samostalne u svom djelovanju. Po tomu; pravna konstitucija RH je laičnog određenja i karaktera. To znači da je javni rad vjerskih zajednica usmjeren na civilni, tj. privatni / neobavezujući a u pluralističkom društvu javno dozvoljen / slobodan prostor. Ivan Miklenić u Glasu koncila 6. 1. 2013. piše: 'Katolička Crkva … apsolutno najveća udruga civilnoga društva u RH'. Ustavnu upućenost vjerski zajednica u RH na civilni sektor zapaža i Hrvoje Špehar u knjizi (disertaciji) 'Laičnost u Europi'. No, Vlada RH donijela je u lipnju 1991. g. odluku da se konfesionalni model, čiji kurikulum izrađuju a učiteljskim kadrom upravljaju vjerske zajednice, vrati u državne škole (kao izborni predmet). To implicira pitanje: Da li je ta odluka Vlade RH suprotna Ustavu RH obzirom da on odvaja vjerske zajednice od Države? Naime bilo koja, religiozna ili ireligiozna, komunitarna selekcija prihvatljiva je samo u užim vjerskim, građanskim skupinama jer; 'politička sfera ima svoju autonomiju, logiku i zakonitost drugačiju od vjerske … poistovjećenja državnih i crkvenih zakona mogu dovesti do gušenja religijske slobode i ograničenja ljudskih prava', piše Nikola Bižaca u radu 'O angažmanu katolika u politici'. Na taj se način 'laičnost pokazuje naj/manje lošim modelom odnosa dviju (državne i vjerske) vlasti', piše Mirko Galić u Večernjem listu 5. 11. 2016., gdje citira i katolički list La Croix iz 2005. g. povodom 100 godina Zakona o laičnosti u Francuskoj: 'da mu ne treba ništa dodavati ni oduzimati'. Za tu obljetnicu Papa Ivan Pavao II. poručio je tamošnjem kleru i religioznom puku: 'U odvajanju vlasti između građanskih i politi

kih, te crkvenih ustanova, odražava se Kristov nauk o davanju Bogu onoga što je Božje, a caru carevo.' (vidi, S. Dalmacija, 14. 2. 2005.).

U RH vrijede druga pravila. Ugovor Svete stolice i RH o suradnji na području odgoja i kulture ratificiran je 1997., pa je konfesionalno – komunitarni model zaštićen međunarodnim pravom. Osim tog Ugovora, zagovaratelji postojeći model pravdaju i čl. 64./1. Ustava RH o 'pravu i slobodi roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece' (oslonjen i na čl. 26./3. Deklaracije UN-a o ljudskim pravima). Pa ipak, takvo tumačenje čl. 64./1. u neskladu je s čl. 41./1. Ustava o odvojenosti. To nameće pitanje (ne samo) ustavnopravnoj struci: 'Da li se autonoman obiteljski odgoj djece koji željom roditelja može biti i iznimno selektivan, može proširiti i na državne škole (što suspendira čl. 41./1. Ustava) koje učenike trebaju odgajati na univerzalnim, kritičkim, dijaloškim i kompetentnim obrazovnim osnovama (usp. ZOOOSŠ čl. 4. st. 1./3.)?

Ugovori Svete stolice i RH kao međunarodni ugovori dio su pravnog poretka RH (čl. 141. Ustava). Mogu se revidirati samo pregovorima dviju država. Pravdani su i kao dobar model suradnje Države s ostalim konfesijama, što su one rado prihvatile. No, pravnu snagu tih Ugovora involuiraju njihovi, Ustavu neusklađeni djelovi (time i postojeći Vjeronauk), što i izaziva kontroverze. Ti Ugovori su bliski 'kooperacijskom' modelu za koji Hrvoje Špehar u radu 'Prototipski slučaj francuskog modela laičke republike. Da li je izvoziv unutar EU?' piše da se 'ne može formirati na dosljedno provedenoj jednakosti svih građana'. Upravo na toj jednakosti inzistira naš Ustav. No, Ustavni sud RH odlučio je (po tadašnjem čl. 128. Ustava) rješenjem br. U-I-825/2001. (NN, br. 16/04.) da nije nadležan za odlučivanje o međunarodnim ugovorima. Time 'ugovori Svete stolice i RH imaju nad – ustavni status, a pravni položaj RKC u RH je zabetoniran', piše Frane Staničić u radu 'The legal status of religious communities in Croatian low'. A propo navedene odluke Ustavnog suda RH iz 2001. g. vrijedan je rad Arsena Bačića 'Ustav RH i najviše vrednote ustavnog poretka' u kojem piše o konstitucionalizmu vrednota i citira poruku suca J. Brandeissa (SAD-e): 'kritizirao je i odbacivao ono djelovanje Suda koji je pitanja i probleme … usitnjavao tehničkim i nesuštinskim argumentima. Ustav se bavi suštinom, a ne sjenama'.

Brandiessova poruka propituje i ratifikaciju Ugovora, tj. da su ih 2/3 većinom odobrili naši sabornici. Postoji li pri ratifikaciji a tiče se ustavne Zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda nešto što sabornici mogu samo u skladu vrednote Ustava? Postoji? Preciznije, nazire se u pitanju: 'Da li je u skladu Ustava RH da Sabor RH odobri nešto što nije u skladu vrednote Ustava o Zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, tj. odvojenosti – na kojoj se (po Ustavu) temelji dio pravne uređenosti Države, i odnosi između svjetonazorski različitog političkog naroda?' Jesu li se predstavnici naroda 'zaigrali' s građanima i Državom (kao i odlukom Vlade RH o župi Dajla 1997. g.)? Gruenfelder o tim pregovaranjima piše: 'bili su iskusniji – da ne kažem 'prefriganiji' – vatikanski diplomati'. Valjda onoliko koliko su to naši snalažljivci dopustili? Kako Ustav vjerske zajednice odvaja od Države, time građane – političke članove, prema njima ne čini obaveznima. Ustav navodi tri obaveze: 'zaštita slobode vjeroispovijedi građana' (čl. 40.) i 'zaštita i pomoć države vjerskim zajednicama' (čl. 41/2). Zaštita od ugroze je samorazumljiva. No, pomoć države – u pojedinom slučaju (koji doista implicira opću korist) unutar civilnog sektora – ne bi smjela trajno srozavati ustavnu vrednotu odvojenost, jer su u takvoj (trajnoj) situaciji 'odvojenost' i 'pomoć' jedno drugom ustavno – pravno suprotstavljeni. Naime, odvojenost naglašava politički i pravni karakter Države (obavezu svih gađana), i privatni, neobavezujući karakter – a u javnom civilnom prostoru dozvoljen rad – vjerskih zajednica. Neki znanstvenici (Ante Pažanin, rad 'Pravednost i civilno društvo' i Walter Reese-Schafer, rad 'Civilno društvo i demokracija') s ciljem veće zaštite građana ukazuju i na slabosti civilnog sektora: 'spornost definicije, latentni partikularni interesi, zlouporabe, moguća ideologizacija i njegova neodređenost kao legitimacija trajnoj aktivnosti'. Tematizirani Ugovori 'violentno i trajno' obavezuju sve građane. Primjera radi; financijski dio Ugovora Svete stolice i RH negira načelo supsidijarnosti (tj. osobni izbor poreznih obveznika) što je suprotno i čl. 1885. Drugog Vatikanskog koncila koji se 'protivi svim oblicima kolektivizma'. Zrcali li se u tome, i pravni dio, spora Gruenfelder i Bijelić?

Jure Perišić u radu 'Balkansko u dinarskom mentalitetu: teološko viđenje dinarskog utjecaja u konstituiranju suvremene hrvatske države' piše: 'demokratski sustav temeljen je na shvaćanju u kojem demos subzistira u narodu, a narod u svakom pojedincu; iz pojedinca proizlazi i sam politički legitimitet. … u dinarskome mentalitetu (živom i u doba komunizma) vlada plemenski duh … vrijedi pravilo snalaženja koje prirodno resi našega gorštačkog čovjeka, a koje je često samo relativiziran oblik pojma prijevara … taj mentalitet u politici u RH vidio se u redovitom pozivanju na ono mitološko, na kršćansko – katoličku tradiciju … početkom 1990-ih u RH jasno su uočljiva nastojanja s desne političke opcije da s Crkvom započnu savez čija će posljedica biti klerikalizam, da se Crkvu pridobije za svoju političko – ideološku stranu … dinarski mentalitet snalaženja ravna se prema zakonima krvne, rodijačke i prijateljske veze koji u bitnome idu za ostvarenjem partikularnih interesa i djeluju mimo svakoga zakona … to ne ostavlja mjesta za realizaciju prava proisteklog iz Ustava na kojem se temelji država … RH je samo deklarativno demokratska … sebe izvanjski temelji na Ustavu … pravo kao temelj demokratskog ustroja u RH nije zaživjelo kako bi trebalo … zakon ne vrijedi za sve jednako, ne pruža sigurnost pojedincu. … legitimnom nositelju državotvornosti. … iz kojega izvire pravo pojedine države. … prešutnom dozvolom i nekritiziranjem … i gotovo istovjetnim ponašanjem očitovalo se koliko je i sama Crkva u Hrvatskoj prožeta i određena dinarskim mentalitetom'. Ideju da 'iz pojedinca proizlazi i politički legitimitet' zastupa i Peter Häberle u radu 'Ljudsko dostojanstvo i pluralistička demokracija' tvrdnjom: 'pravo i pravednost i u glavnim sferama nisu samo na raspolaganju; vladavina naroda. Narodu su zadani i kao kultura; vladavina prava, tj. ne proizlazi svo pravo iz naroda, ali ga valja misliti s aspekta dostojanstva čovjeka'. Može li onda, religiozna ili ireligiozna većina, biti ekvivalent ustavnoj demokratskoj većini (na parlamentarnim izborima ili referendumu)?

U radu 'Crkva, liberalizam, modernitet u Hrvatskoj' Željko Mardešić piše: 'Na nedovršenih procesa liberalizma i religije, jedni druge nisu nadmašili ni isključili. Za današnje ljude je moguće da u isti mah budu moderni i pobožni'. Ta misao ogleda suštinu postsekularnog kritičkog dijaloga jer; ljudi su slobodna, duhovna, raz/umna i nesavršena bića, a to ne obavezuje niti narušava želju za agnostičkim, ateističkim ili teističkim vidom dobrog života. Bilo bi korisno da tako funkcionira i naše građansko, pluralističko društvo. U dobroj sinergiji, u skladu misli Pape Benedikta XVI. 'o suradnji različitih' u enciklici Caritas in veritate. Jer, 'Dijalog ne smije imati za cilj 'pobjedu' jedne strane nad drugom, nego otvorenost i uspostavu odnosa s drugim. … dijalog uključuje respekt prema drugome, prema njegovu identitetu, prema onome kako se on sam (drugi) definira i što kaže o sebi.', piše Karlić.

Završno je pitanje: 'Da li obrazovna i odgojna politika državnih škola pluralističkog društva smije dozvoliti model poučavanja koji, po definiciji – jedne (sebe) apsolutizira a druge ograničava?' Ako smije; inicira se spor s odvojenosti – vrednotom Ustava koja određuje Državu RH (i njene ustanove) nasuprot vjerskih zajednica, te ograničava sveobuhvatni i kompetentni orijentir univerzalnom idealu jer postojeći model onemogućava uključiv, ravnopravan susret i sučeljavanje različitih duhovnih i kulturno – etičkih opcija u državnoj školi. To srozava kvalitetu razumnog kritičkog dijaloga, temelja komunikativne racionalnosti; koja time svoje mjesto neželjeno ustup(a / ila je) snalažljivom partikularnom interesu.

 

Jakov Mirlović 

 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav uredništva i udruge

www. stranice navedenih citata i literature

Ivan Miklenić,

6. 1. 2013., http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=21734

Anna Marie Gruenfelder, autograf.hr,

27. 4. 2016., http://www.autograf.hr/zasto-ipak-zagovaram-vjeronauk-u-skolama/

4. 6. 2016., http://www.autograf.hr/odgovor-marijani-bijelic-sekularisti-nas-smatraju-zatucanim-glupanima/

Marijana Bijelić, autograf.hr,

17. 5. 2016., http://www.autograf.hr/zacudujuci-stav-teologinje-a-m-gruenfelder-o-vjeronauku-u-skoli/

Bruno Matos, Dalibor Renić

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=238062&lang=en

Damir Bulat, Hrvoje Špehar (Zbornik radova Europski sekularni identiteti)

http://www.jmonnetchair.com/publikacije/nova-knjiga-centra-za-europske-studije-i-biblioteke-politicka-misao

Toledo guiding principles OESS-a (2007.)

http://www.osce.org/odihr/27217?download=true

Martin Jäggle

http://hrcak.srce.hr/147628

Ankica Marinović

http://hrcak.srce.hr/24603

Ivan Karlić

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=122675

Špiro Marasović

http://hrcak.srce.hr/29101

Peter Häberle

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=1862

Jure Perišić

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=236031

Frane Staničić

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=181841

Walter Reese-Schafer

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=35654

Ante Pažanin

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=36451

Arsen Bačić

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=117433

Nikola Bižaca

http://hrcak.srce.hr/58479

Hrvoje Špehar, 'Prototipski slučaj francuskog modela laičke republike. Da li je izvoziv unutar EU?

http://www.dusanpavlovic.in.rs/Works/2001-2010_files/Stanje%2009.pdf

citat Pape Ivana Pavla II.,

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20050214/novosti04.asp, 14. 2. 2005.

Drugi Vatikanski koncil, čl. 1885.

http://www.hbk.hr/katekizam/iii/14a-pr1.html

i

http://kontrarevolucija.net/wp-content/uploads/2016/01/Katekizam-Katolicke-Crkve.pdf

ZOOOSŠ

http://www.zakon.hr/z/317/Zakon-o-odgoju-i-obrazovanju-u-osnovnoj-i-srednjoj-%C5%A1koli

Željko Mardešić, Crkva, liberalizam, modernitet, Liberalizam i katolicizam u

Hrvatskoj – II., Freidrich – Naumann – Stiftung, Zagreb, 1999.

enciklika Caritas in veritate, str. 95.-96.

Vezani članci

Nema vezanih članaka.

Ključne riječi

Nema ključnih riječi.

Podijeli sadržaj

Komentari na sadržaj:

Da biste komentirali ovaj sadržaj morate se autorizirati u sustav.

Učitavam...

Učitavam komentare...

"Protagora" - Udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta.

Adresa Udruge: Vramčeva 23, 10000 Zagreb

Kontakt e-mail: udruga@protagora.hr