MessageBox

MainMessage

AdditionalInfo

 

Radim...

Working

Ulazak u sustav Zatvori [ X ]

Izaberite način ulaska u sustav:

Pomoću Facebook profila

Ako niste povezali Facebook profil sa korisničkim računom, molimo Vas da ispunite sva tražena polja.

E-mail adresa:
Lozinka:

Ako nemate kreiran korisnički račun za portal Protagora.hr molimo Vas pratite ovaj link.

Psihologija - opasno oružje

Psihologija - opasno oružje

Nedavno je objavljeno „istraživanje“ Katoličke crkve (http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/230783/Vecina-svecenika-zlostavljaca-psihicki-je-normalna.html#.UMUZsYNfCSp) kojim je poslana poruka da su pedofili u najvećem broju slučajeva psihički normalne osobe (misli se na svećenstvo, jer je među njima izvršeno to „istraživanje“). Objavljivanje tih rezultata kao znanstvenih potaknulo me na razmišljanja o tome kako se psihologija može lagano iskoristiti u manipulaciji sudbina pojedinaca te utjecati na mišljenje javnosti koja je ionako otvorena na psihološke teme. Moj osvrt nije o tom članku, niti analiza izvornog istraživanja koje se spominje u njemu. Razmišljanja su o statusu psihologije kao znanosti, o tome koliko je psihologija „prostituirana“ znanost a njezina zloupotreba opasna. Psihologija je vrlo zanimljivo područje, u centar stavlja čovjeka (što je svakom čovjeku zanimljiva tema), povezana je s mnogim drugim znanostima i čini onaj „mekani“ dio svih nas. No to je i područje još u velikom dijelu neistraženo – između ostaloga jer ju je teško istraživati. Zbog toga se stvara misticizam koji privlači široki spektar ljudi koji bi se njome „bavili“ ili ju „proučavali“ na raznorazne načine. No, psihologija je studij od 5 godina, s pripadajućim doktorskim studijima i znanstvenim istraživanjima, nije nekoliko pročitanih knjiga ili doedukacija, pročitani članci u novinama ili ono što ste čuli od nekog psihologa. Iza svakog koncepta u psihologiji stoje godine i godine rada, definiranja, istraživanja, ponovnog provjeravanja i potvrđivanja. S obzirom da se psihologija kao znanost bavi konstruktima koje je teško definirati i izmjeriti, time je manipulacija (što svjesna što nesvjesna) svakim psihološkim istraživanjem velika. Često se događa i da psiholozi u svojem radu nisu svjesni etičkog kodeksa kojeg se moraju pridržavati i opasnosti koje se kriju iza manipulacije sadržajem, krive interpretacije te nebrižnog rukovanja dobivenim rezultatima ili alatima za dobivanje rezultata. Oni moraju misliti i na to kako dobivene rezultate prenijeti osobama koje nisu iste struke upravo zbog mogućnosti krive interpretacije. Psihologija je iz tih razloga u svojoj povijesti imala nekoliko velikih negativnih „afera“ iz kojih je naučila lekcije koje je trebala, no kako vrijeme prolazi kao da naučene lekcije blijede.

Prva tema o kojoj ću pisati je laičko poimanje psihologije. Pojmovi iz članka poput „normalno“, „psihološka studija“, „psihološki testovi“, „normalne psihološke granice“ i „psihopatologija“ ušli su u svačiji svakodnevni vokabular, a koliko zapravo needucirana osoba poznaje značenje tih riječi? Koliko doeducirana osoba poznaje njihovo značenje?

Sigurno je da pojam „normalno“ ima toliko objašnjenja koliko i educiranih psihologa koji koriste taj pojam, a kamoli koliko ima laika. Što zapravo znači „normalno“? To najprije ovisi o kontekstu u kojem se koristi – a u svakom istraživanju mora biti do detalja i jasno definiran (npr.granični rezultati na određenim testovima, u ponašanju točno što je a što nije i sl.). Postoji statistička definicija normalnosti (nešto što je specifično za veći dio populacije) ali za neke konstrukte je i to teško definirati (npr.dobrota, ljepota..). Osim toga, „normalno“ se mijenja s vremenom, kulturama, dobu godine, i mnogim drugim varijablama..

U „psihološkoj studiji“ je baš zbog svoje visoke mogućnosti manipulacijama od iznimne važnosti jednoznačno definirati nul-hipotezu, hipoteze, korištene konstrukte, ciljeve istraživanja, obradu rezultata i zaključke te manjkavosti/ograničenja studije. Obično testiranje ispitanika raznim testovima nije psihološka studija, to je samo testiranje. U organizacijama se testiraju kandidati za radna mjesta psihološkim testovima, to je psihološko testiranje a ne psihološka studija. Ako se kandidati uz testiranje psihološkim testovima privode i razgovoru ili nekom drugom provjerenom postupku te se napiše psihološko mišljenje onda je to psihološka obrada. To sve je još uvijek daleko od psihološkog istraživanja.

Danas se na tržištu mogu pronaći različiti testovi, ankete, formulari i slično, a da se popularno nazivaju „psihološki test“. Ispravan naziv je psihodijagnostičko sredstvo te je njihova upotreba, kategorizacija i slično definirana Pravilnikom o psihodijagnostičkim sredstvima. Da bi se nešto zaista tako nazvalo mora biti definiran postupak nastanka i validacije, izrade standarda, usporedbe s drugim psihodijagnostičkim sredstvima koji mjere sličan ili isti konstrukt itd. To provode educirani psiholozi koji poznaju teoretske konstrukte, ostale testove koji postoje na tom području, povezane konstrukte te statističke i psihometrijske metode koje su neophodne za izradu. Kod primjene psihodijagnostičkih sredstava mora se pratiti uputa te osigurati optimalni uvjeti. S obzirom da rezultati ovise o više čimbenika (npr.doba dana, razlog testiranja, trenutne životne okolnosti ispitanika..), primjena samo psihodijagnostičkog sredstva nije dovoljna da bi se dobila kompletna analiza ispitanika.

„Normalne psihološke granice“ ne znam što znači. Postoje jasno definirani kriteriji po kojima se opisuje konstrukt, da li je to u psihološkom testu standardizacija u centilima na populaciji ili niz kriterija na više testova ili uzorka ponašanja…

„Psihopatologija“ označava područje koje se bavi prirodom i razvojem mentalnih poremećaja, koji su definirani u DSM IV, Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje. U njemu se nalaze kategorizirani mentalni poremećaji i kriteriji za uspostavu dijagnoze. Dakle dijagnosticiraju se po definiranim kriterijima a pojam „psihopatologija“ nije za olako korištenje kada god netko primjeni neki test ili ima svoju slobodnu procjenu.

O razlozima površne popularizacije psihologije mogu samo nagađati. Pretpostavljam da se mi nismo dovoljno potrudili napraviti status psihologije kao „ozbiljne“ znanosti što ona definitivno jest te nismo inzistirali na etičkim načelima. Također je bitna kontrola i organizacija sustava, davanje veće važnosti psiholozima u određenim područjima rada, no to je već za drugi članak (ili knjigu J ).

Druga tema je o tome kako se psiholozi odnose prema svojoj struci. Koliko je opasno „zlostavljati“ psihologiju govori nam povijest, gdje se iz više slučajeva vidi koju jačinu imaju zaključci psiholoških istraživanja, te kako je lako (svjesno ili nesvjesno) dobiti krive rezultate.

U prvim desetljećima 20.stoljeća osmišljen je jedan od prvih pokušaja mjerenja konstrukta inteligencije (Binet-Simonova ljestvica), napravljen s ciljem razvoja objektivne mjere za dijagnozu različitih stupnjeva mentalne retardacije kod djece. No ubrzo je pronašao sasvim drugu upotrebu, najprije za regrutiranje vojnika a onda i šire. S obzirom da ti najraniji testovi nisu bili do kraja razvijeni i validirani prije puštanja u upotrebu te nije postojao toliki naglasak na etičke standarde, oni su se zloupotrebljavali između ostaloga i na način da su bili korišteni prigodno kako bi se potvrdile određene predrasude. Npr. određene društvene skupine smatrale su ga prigodnim koristiti kako bi pokazali razlike u inteligenciji između rasa (superiornost bijele rase) i razlike između imigranata i državljana SAD-a. Od tada se dobiveni rezultati nisu prestali zloupotrebljavati. Danas je upotreba testova inteligencije ograničena isključivo na psihologe koji jedini znaju interpretirati rezultate tih testova a također je Pravilnikom o psihodijagnostičkim sredstvima definirana zaštita i uvjeti pohrane istih.

U tom istom vremenskom periodu provedene su mnoge psihološke studije koje su etički bile vrlo upitne, neprecizno su se mjerili konstrukti koji nisu bili potpuno definirani, a dobiveni rezultati koristili su se kao opasno oruđe. Npr. radi loše definiranog koncepta istraživanja i s premalim brojem mjerenja u jednoj genetičkoj studiji Henry H. Goddarda, dobiveni su rezultati da je „slaboumnost nasljedna“ te je predložena sterilizacija svih slaboumnih ljudi. To je dovelo do eugeničke sterilizacije, tj. zakona o sterilizaciji koji je trebao služiti za eliminaciju „defektnih ljudi“ iz američke populacije. Tako je do 1930.g. u SAD-u sterilizirano oko 12000 ljudi (osuđeni kriminalci, mentalno zaostali ljudi, silovatelji, imigranti..). Točan broj do danas se ne zna s obzirom da je u nekim državama SAD-a taj zakon bio na snazi do čak 1972.g. …

 

Navedeni primjeri nažalost nisu jedini no ipak ih s vremenom ima sve manje, što prati i razvoj psihologije kao znanosti. Kao psiholog, smatram interpretaciju rezultata za javnost kao što je u članku opasnom. Kao majka i osoba sa zdravim razumom – pedofili no i osobe koje su seksualno nekoga zlostavljale ne mogu biti normalne osobe, bili oni svećenici ili ne.

13.12.2012.

Komentari na sadržaj:

Da biste komentirali ovaj sadržaj morate se autorizirati u sustav.

Učitavam...

Učitavam komentare...

"Protagora" - Udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta.

Adresa Udruge: Vramčeva 23, 10000 Zagreb

Kontakt e-mail: udruga@protagora.hr