Piše: Milan Polić

30.10.2010.

Duhovno podvođenje vlastite djece

S vremena na vrijeme u medije dospije vijest da je roditelj podvodio vlastito malodobno dijete, koji puta još u predškolskoj dobi. Čitatelji se zgražaju pitajući se: kako je takvo što uopće moguće, kakvi to ljudi mogu činiti takve grozote? Čak i kad majka samo okrene glavu, praveći se da ništa ne vidi i ne zna, dok njezin ljubavnik spolno zlorabi njezino dijete, javnost je zgrožena takvim njezinim ponašanjem. Svijet se još uvijek nije pribrao od pedofilskih skandala u katoličkoj crkvi u kojima se otkrilo ne samo da su tisuće djece bile žrtvama svećenika pedofila koji su djeci kao „radosnu vijest“ uvaljivali svoje zemaljske radosti, nego i da je, što je još skandaloznije, vrh Crkvene hijerarhije, koji se veoma voli izdavati za moralnu vertikalu društva, znao za takve pojave, da ih je zataškavao i roditelje nagovarao na šutnju. I ma koliko da je sve to strašno, prava je grozota upravo pristajanje roditelja da o „posvećenim“ silovanjima svoje djece desetljećima šute, da okrenu glavu od njihove patnje, da omoguće nova silovanja svoje i tuđe djece. Kojom to glupošću ili korišću ti roditelji mogu opravdati svoje ponašanje pred sobom i pred svojom djecom. Jedino razumno i prihvatljivo opravdanje bilo bi da su to činili za dobrobit djece. Jer djeca su im povjerena da se o njima brinu, da ih štite od zla i skrbe za njihovo dobro. Ali kakvo je to dobro proizišlo iz njihove šutnje? Koga su time izbavili od većega zla? Osim što su svojim okretanjem glave omogućili novo zlo nad drugom djecom, jesu li pomogli bar svojoj djeci? Na to pitanje morat će odgovoriti upravo njima, a silina kojom je patnja tih sada već odraslih ljudi eksplodirala u lice zaprepaštene javnosti, upućuje na to kakav odgovor mogu očekivati.

Manipuliranje ljudima moguće je na mnogo načina. Najjednostavniji su načini manipulacije zastrašivanjem, ucjenom, tjelesnim zlostavljanjem. Ali ma koliko ti načini za žrtvu bili neugodni ili čak bolni, oni imaju i jednu korisnu posljedicu: njihova je bit razvidna i izazivaju otpor, makar skriveni. Žrtva je svjesna svog položaja i želi se izbaviti. Narav tjelesnog nasilja takva je da ga je lako prepoznati kao nasilje. Mnogo je teže prepoznati manipulaciju i zloporabu koje nisu praćene trenutnom neugodom, pa želja za otporom može potpuno izostati, što žrtvu čini trajno podložnom manipulatoru. Čega su bili i jesu li uopće bili žrtve crkvene manipulacije roditelji koji su pristali šutjeti o seksualnoj zloporabi svoje djece od strane svećenika pedofila, ili su u toj raboti sudjelovali više-manje osviješteno kao svodnici za vlastiti probitak, pitanje je koje vjerojatno nema jednoznačan odgovor, ali kakav god bio trebao bi svakoga potaknuti na ozbiljno razmišljanje o vlastitom djelovanju. Jer, ljudsko nas dostojanstvo koje zahtijevamo za sebe čini i ljudski odgovornima.

A silovanje je čin prije svega protiv ljudskog dostojanstva. I stoga ono mnogo više štete nanosi čovjekovu duhu nego tijelu. Uostalom ne siluje se samo čovjekovo tijelo, nego prvenstveno njegova volja, njegove vrijednosti, njegovo poimanje svijeta, njegova očekivanja, njegov smisao života, njegova sloboda i nakana da sam upravlja svojim tijelom. Ukratko siluje se njegov duh, a tijelo je tek usputna žrtva, neovisno o tome što je silovatelju stalo možda tek do tijela. To znači da je silovanje moguće i kad tijelo ostaje netaknuto. Upravo se to djeci dešava svakog dana, da bivaju duhovno silovana, a nitko, pa ni njihovi roditelji, ne čini ništa da ih zaštiti. Štoviše njihovi se roditelji prečesto pretvaraju u njihove tihe svodnike.

Mediji razglase eventualno otkriveni slučaj. Rasplet ih više ne zanima. Početkom godine brojni su se mediji raspisali o djevojčici čije su dostojanstvo, vrijednosti, poimanje svijeta, smisao života i očekivanja navodno bili izloženi religiozno verbalnom nasilju nastavnice. Što je bilo kasnije više nitko nije objavio ni riječi. A dogodilo se verbalno silovanje. Bilo djevojčice, ako su optužbe istinite, bilo nastavnice, ako su neistinite. I netko bi za to trebao snositi odgovornost. Javnosti pak treba poslati jasnu i snažnu poruku što se ne smije činiti. Uprava za inspekcijske poslove Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa izradila je nakon inspekcijskog izvida izvješće u kojem stoji:

„Kako se radi o nepedagoškom pristupu učiteljice, a ujedno predstavlja i kršenje radne obveze koje može biti razlogom za otkazivanje ugovora o radu zbog neprimjerenog ponašanja imenovane radnice prema učenici ravnatelju je predloženo poduzimanje mjera sukladno čl. 111 Zakona o radu, pozivom na čl. 22 Zakona o prosvjetnoj inspekciji. ...

Školi je naređeno da etičko povjerenstvo raspravi o neispunjavanju obveze školnika kojim je povrijeđeno načelo zabrane diskriminacije određeno toč.V.c Etičkog kodeksa i nadležnim tijelima prijavi kršenje prava učenice VI. razreda zbog verbalnog zlostavljanja kao oblik nasilja učiteljice nad učenicom sukladno članku 70. st.2. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi.“

Što je od toga učinjeno ne zna se i javnost ne može saznati. O tome više nitko ne piše, niti to medije više zanima. Dogodilo se verbalno silovanje, pa što? Nitko više ne vrišti. U nas se to svakodnevno u tišini dešava na tisuće puta. I dešavat će se sve dok žrtve ne budu vrištale u glas. Dok ne budu tražile da se njihovim silovateljima sudi, i dok ne budu tražile javno objavljivanje presuda. Jer, sada se tobože u zaštiti integriteta djece zapravo štiti nasilnike čija imena javnosti ostaju nepoznata pod izlikom da se ne smije otkrivati identitet djeteta. Pa i ne treba ga otkrivati, ali to ne znači da nakon provedenih postupaka ne treba objaviti imena nasilnika i njihova nedjela. Ovako, dok žrtve bivaju izložene nasilju, nasilnici su zaštićeni čak i od javne osude.

Kao predsjednik udruge Protagora čija je misija zaštita prava ireligioznih osoba proteklih sam tjedana dobio nekoliko pisama roditelja. Sva ona ukazuju na neku vrstu duhovnog nasilja nad njihovom djecom. U javnim dječjim vrtićima, u državi koja je ustavno određena kao sekularna, sve češća je pojava da djeca prije svakog obroka mole. Dijete koje nije religiozno čak i kad ne mora moliti, ipak je svakodnevno prisiljeno prisustvovati religijskom obredu. Ireligiozna djeca koja ne idu na vjeronauk u osnovnim su školama često za vrijeme vjeronauka prepuštena sama sebi, pa silom prilika ostaju na vjeronauku. U jednoj osnovnoj školi vjeronauk se drži 2 sata tjedno, a još 2 sata časna sestra odvodi djecu u obližnju crkvu. U resornom ministarstvu kažu mi da to nije zakonom zabranjeno, pa je dakle formalno u redu. Znači li to da bi bilo u redu, zato što zakonom nije zabranjeno, povesti djecu na sastanak neke političke stranke? Valjda, ako je to vladajuća stranka koja je imenovala resornog ministra. No, ne želim ovdje pisati o slučajevima u kojima su djeca u dječjim vrtićima i školama izložena sotoniziranju, vrijeđanju, diskriminaciji i sl. samo zato što pripadaju deklariranoj ireligioznoj manjini. Ovdje želim progovoriti o duhovno silovanoj djeci čiji su tihi svodnici upravo njihovi roditelji. Pri tome ne mislim na iskreno religiozne roditelje koji nastoje svoju vjeru prenijeti svojoj djeci. Oni djeci žele prenijeti vlastitu istinu i u tome im dajem za pravo, iako njihovu istinu smatram (samo)obmanom. Znam, međutim, da i oni moju istinu smatraju (samo)obmanom, pa ipak ja od njih očekujem i zahtijevam poštivanje mojeg prava na nju, kao što i ja poštujem njihovo. Jer suživot je onih koji su životno vođeni različitim istinama moguć samo na osnovi uzajamne snošljivosti.

Ako dakle mislim da je vjeronauk oblik indoktrinacije kojom se djeci, u dobi dok su im znanje i sposobnosti kritičkog mišljenja nedovoljni da bi se mogli oprijeti neistini i manipulaciji, usađuju dogme koje će ih određivati cijeli život, pa i njihov odnos prema drugim i drukčijim ljudima, onda to ne znači da roditeljima osporavam pravo da religioznu manipulaciju vlastitom djecom. Ne osporavam religioznima pravo na njihov religiozni život, ali im osporavam pravo da nas ostale prisiljavaju živjeti u skladu s njihovim religijskim predrasudama. Javni prostor mora biti svima jednako dostupan, a to znači i zaštićen od bilo čijeg i bilo kakvog, pa i ideološkog, presezanja. Svakodnevno smo, međutim, u javnom prostoru izloženi religioznom nasilju, od religioznog diskursa u kojem su vjera, duhovnost, istina, prave vrijednosti, životni smisao, pa i sama ljudskost rezervirani samo za religiozne, preko religioznog oglašavanja u javnim prostorima kao što su škole, bolnice, policijske postaje, pa čak i sudnice, do licemjernog prisiljavanja na sudjelovanje u religijskim obredima. Najgore je ipak što su religioznom silovanju izložena djeca već od najranije dobi. Promašeno bi, međutim bilo, pozivati silovatelje da to ne čine. Njihovo nasilje treba osvijestiti i suprotstaviti mu se. A roditelji su ti koji su prije svih pozvani da skrbe o svojoj djeci i da ih zaštite od svakog oblika nasilja.

Razumijem roditelje koji trpe da im djecu duhovno siluju u opravdanom strahu da će im djeca, ako se pobune, biti dodatno izložena mobbingu i bullyingu. Razumijem ih i kad to čine u strahu od gubitka osnovnih uvjeta vlastite egzistencije i egzistencije obitelji. Razumijem ih, pa ih čak mogu više-manje opravdati. Ali unatoč tome moram reći da time postaju sudionici u nasilju nad svojom i drugom djecom. Jer tko bi trebao zaustaviti nasilnike nad njihovom djecom, ako ni oni sami za to nisu spremni. Pristajući na nasilje oni otpor prepuštaju drugima koji su zbog toga još više izloženi nasilju. Jedan roditelj koji se u dječjem vrtiću ili školi pokuša oprijeti religioznoj nasrtljivosti teško će polučiti uspjeh, a dijete će mu biti, već samim time što je osamljeno, veoma izloženo pritisku. Ali već dva roditelja imaju znatne izglede da uspiju, a dva djeteta u skupini više nisu osamljena. Stoga, koliko god imam razumijevanja i opravdanja za roditelje koji bi se prvi trebali izložiti, manje mogu opravdati one roditelje koji prepuštaju drugima da se sami bore ne samo za svoju nego i njihovu djecu.

Za one pak koji zbog političkih, poslovnih i drugih probitaka duhovno podvode svoju djecu, uz kojekakva plitke izlike, ili možda samo okrenu glavu ne želeći vidjeti što rade njihovoj djeci, ne nalazim opravdanja. Da vjeronauk i religijski obredi u ranoj dobi nisu tek nešto sporedno i usputno najbolje pokazuje Crkva kojoj je do njih itekako stalo, koja ih ugurava gdje god može i koja dječje duše želi preuzeti dok su još povodljive i sklone autoritetima. Ugraditi u njih podložnost ideološkom autoritetu cilj je onih koji njima žele vladati čitav život. Jeftini su izgovori roditelja koji djecu šalju na vjeronauk, da će djeca tamo nešto moći naučiti o drugim religijama. Vjeronauk nije školski predmet zasnovan na znanstvenom znanju nego konfesionalna indoktrinacija, ideološko vrbovanje, ribarenje dječjih duša. Sve što se na bilo kojem vjeronauku može saznati o drugim religijama neistinito je, jer je kontaminirano pravovjerjem vjeroučitelja. Što to znači pokazat ću samo jednim blagim primjerom. U nedavnoj raspravi (Jutarnji list, 23.10.2010.) jedan je teolog ovako branio opravdanost vjeronauka u školi: „da je Biblija puna mitologija, što mislim da nije, opet to ne bi govorilo ništa protiv religije. U školama učimo i o drugim mitovima, o Homeru i Ilijadi, pa to ne smatramo štetnim za ostale predmete“. Ne treba biti jako domišljat da bi se shvatilo koliko je navedeni argument promašen. Da, u školama se uči o mnogim mitovima, ali se za njih ne tvrdi da su nadznastvene i apsolutne istine niti da su bogovi u njima zbiljski. Naprotiv, djecu se poučava da mitovima pristupaju kritički. Ako je to, dakle, argument, učenog teologa, koji usput rečeno ima znanstvenu titulu, što treba očekivati od školskih i vrtićkih vjeroučitelja?

Onima koji ne misle da je blaženstvo u siromaštvu duhom, poručujem da usporede ono što Crkva traži od svojih sada već siromašnih podanika s onim što ona čini sama. Globus pod nadnaslovom „Tako to rade biskupi“ izvještava:

„Počnimo od fasade. Kaptol je iz Irana naručio najskuplje poludrago kamenje, takozvani super white onyx čiji kvadrat na tržištu košta oko 1200 eura. Tim draguljima pokrivena je vanjska površina biskupske palače jednaka površini nogometnog igrališta“ (Globus, 08.10.2010).

Ali kakve to ima veze s vjeronaukom i religijskim obredima u dječjim vrtićima i osnovnim školama? Možda bi to bilo pravo pitanje za sat vjeronauka. Svakako je „radosna vijest“ da će u palači Hrvatske biskupske konferencije:

„Svaki apartman imati spavaću sobu, dnevnu, kupaonicu s jacuzzijem i wc. Namještaj će najvjerojatnije nositi imena talijanskih dizajnera i jedino što će govoriti da je riječ o stanu biskupa bit će raspelo na zidu“ (Globus, 08.10.2010).

Pa neka sad netko kaže da vjeronauk nije nekima koristan. Vjerovanje bez dokaza, poniznost, skromnost, poštivanje (svetih) očeva i majke Crkve, pravi su moralni okvir da se odvrati mišljenje od neugodnih činjenica, da se prešuti istina, da se radosno prihvati svaka vijest koliko god neugodna bila.

Zato pitam one koji su imali sreću odrasti oslobođeni religijskih predrasuda, ne misle li da bi svoju djecu trebali zaštiti od duhovnog silovanja. A da u tome ne bi bili sami mogu potražiti pomoć na www.protagora.hr .

16.08.2010.

Prezrena katolička manjina

Gospićkom propovjedi kojom je popratio proslavu desete obljetnice Gospićko-senjske biskupije, kardinal Bozanić je upoznao javnost s teškim položajem katolika u Hrvatskoj:

Osim progonstva u nekim dijelovima svijeta svjedoci smo i u našoj sredini sve većeg širenja diskriminacije, netolerancije, prijezira, omalovažavanja i podcjenjivanja što se očituje prema pripadnicima kršćanske vjere i prema zastupnicima katoličkih stavova u našoj javnosti. (Bozanić, Novi list, 25.07.2010.)

Iako mi se teško dosjetiti tko to u klerikalnoj Hrvatskoj - u kojoj Predsjednik prema protuustavnom zakonu polaže prisegu pozivanjem na Boga, a djecu se od vrtića do završetka škole umjesto na znanstvena znanja i kritičko mišljenje, kojima bismo zakoračili u budućnost, upućuje na srednjovjekovne dogme i nerazumni misticizam - izražava netrpeljivost prema katoličkoj manjini pa je sve više diskriminira, prezire, omalovažava i podcjenjuje, moguće je da su katolici kao manjina zaista izloženi preziru i diskriminaciji. Jer, većina je prema pripadnicima manjinama često arogantna, netrpeljiva i sklona ih diskriminirati samo zato što nisu kao većina. Moguće je, dakle, da su i katolici u Hrvatskoj kao manjina izloženi diskriminaciji i netrpeljivosti, unatoč tome što vlada obilato puni crkveni račun novcima nekatoličke većine i što se ministri hvale svojim katoličanstvom, a ni jedno presijecanje vrpce ne može proći bez škropljenja svetom vodicom i bez svećenika na počasnim mjestima. Pa koliko god su katolici u hrvatskoj debelo povlaštena manjina, moguće je da su ipak diskriminirani i prezreni. I to prezreni upravo zato što su kao privilegirana ideološka manjina od vlasti pozitivno diskriminirani na štetu ostalih.

Mnogi će se sada pitati, pretpostavljam, o čemu ja to govorim? Nisam li pobrkao lončiće, nisu li katolici u Hrvatskoj ogromna većina? Nije li Hrvatska jedna od najkatoličkijih zemalja s čak 88 posto katolika? U medijima je prilično odjeknulo kad sam u proljeće ove godine za Slobodnu Dalmaciju izjavio da u Hrvatskoj nema više od 30 posto katolika. No, tada to nisam mogao dokumentirati nekim novijim istraživanjem nego sam zaključak izveo na osnovi starijih istraživanja i promišljanja vlastitih i tuđih dnevnih iskustava. Stoga moju tvrdnju mnogi nisu uzeli ozbiljno. Ali sada postoji istraživanje koje potvrđuje moju tvrdnju. I da stvar bude ljepša, to istraživanje nisu napravili neki ateisti za koje bi se moglo posumnjati da su ga proveli tendenciozno na štetu katoličke vjeroispovijedi, nego su ga napravili i objavili Gordan Črpić iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta u Zagrebu. O čemu je, dakle, riječ?

Spomenuta dvojica sociologa objavila su u časopisu Društvena istraživanja, god. 19, sv. 1-2 (105-106), u svibnju ove godine izvorni znanstveni članak pod naslovom „Dinamičnost u stabilnosti: religioznost u Hrvatskoj 1999. i 2008. godine". Samoj metodologiji istraživanja ne nalazim zamjerke iako se njime nisam naročito bavio, već sam istraživanjem prikupljene podatke dobrohotno prihvatio kao znanstveno točne. Bijeli miševi su vjerojatno krivi i za to „da je došlo do pada povjerenja u Crkvu" . Oni su vjerojatno krivi i zbog toga što „općenito, slabije obrazovani češće izjavljuju da vjeruju u Boga, a oni obrazovaniji rjeđe" No, interpretacija tih podataka nešto je sasvim drugo. Autori doduše priznaju pad broja religioznih, posebno katolika, pa čak dozvoljavaju da bi to mogao biti „početak trenda koji će se nastaviti - početak pada ukupne razine religioznosti" (Črpić i Zrinščak, 2010, 21), ali nastoje podatke interpretirati na način povoljniji za Crkvu. No, pođimo redom.

U svakom istraživanju vjerodostojnost prikupljenih podataka ovisi o načinu njihova prikupljanja, a kada se rade ankete, onda je presudan način izrade reprezentativnog uzorka. Čini se da su autori taj dio posla obavili stručno i napravili dobar nacrt reprezentativnog uzorka. Ali, a to je iznimno važno, valja ustanoviti da je veliki broj tim uzorkom planiranih ispitanika odbio sudjelovati u anketi i da je od predviđenih 2600 ispitanika, čak i uz naknadna uzorkovanja tamo gdje je odaziv bio ispod 20 posto, u anketi sudjelovalo svega 1525 ispitanika ili 58,65 posto prvobitno planiranih (autori navode 60,11 posto, ali 1525 stvarno ispitanih u odnosu na 2600 planiranih ispitanika nikako ne daje postotak odziva koji oni navode, pa me njihov podatak čini pomalo sumnjičavim i glede točnosti ostalih podataka, iako ću ih dobrohotno uzeti kao točne). Dakle čak 41,35 posto od broja planiranih ispitanika odbilo je sudjelovati u anketi. Autori, doduše, kažu da su „rezultati istraživanja uteženi (ponderirani) s obzirom na dizajn uzorka, s obzirom na neodaziv i nakon toga je uzorak poststratifikacijski kalibriran po spolu, dobi i obrazovanju prema podacima Popisa stanovništva iz 2001" (Črpić i Zrinščak, 2010, 8). Ali nikakvo utežavanje i kalibriranje ne mijenja činjenicu da je više od dvije petine predviđenih ispitanika odbilo sudjelovati u anketi. Štoviše, taj podatak osvjetljava (ne)vrijednost podataka koje o broju katolika u Hrvatskoj pri popisu stanovništva bilježi Državni zavod za statistiku. Postavlja se naime pitanje: zašto je u jednoj anonimnoj anketi odbilo sudjelovati čak 41,35 posto reprezentativnim obrascem predviđenih ispitanika? Jer, ako je toliko mnogo građana odbilo sudjelovati u jednoj anonimnoj anketi, onda je razumno posumnjati u rezultate popisa stanovništva koji niti je anoniman niti jamči tajnost podataka. U manjim mjestima, naime, svatko tko daje popisne podatke o sebi opravdano može očekivati da do tih podataka lako mogu doći ljudi iz njegove sredine koji će ih zlorabiti, pa budući da su svi prisiljeni nekako se izjasniti razložno je pretpostaviti da će se mnogi izjasniti onako kako vjeruju da je to za njih najpovoljnije. A u sredini u kojoj je katoličanstvo, iako neslužbeno, državna religija i vladajuća ideologija, najpovoljnije je biti katolikom.

U anketama, dakako, ne sudjeluju djeca do određene dobi, ali se na njih kao i na ukupnu populaciju mogu prilično točno preslikati podaci dobiveni ispitivanjem reprezentativnog uzorka. Ako je, međutim, reprezentativni uzorak zamišljen zaista reprezentativno onda sve što se ustanovi na njemu valja preslikati na ukupnu populaciju koju taj uzorak reprezentira. Pa ako više od dvije petine predviđenih ispitanika odbije sudjelovati u anketi, valja zaključiti da više od dvije petine ukupne Sustavnom religijskom „edukacijom", a zapravo indoktrinacijom, što ju je vlast omogućila Crkvi već se, eto, postižu rezultati. Što se pak obrazovanja tiče, naši se resorni ministri brinu da što više ljudi dospije u kraljevstvo nebesko, jer odavno je pisano: „blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko" populacije o kojoj se izvode zaključci odbija dati odgovore na anketna pitanja. Ili kraće rečeno, rezultati spomenutog istraživanja jednostavno se ne odnose na 41,35 posto stanovništva Hrvatske i nikakvim ponderiranjem i dotjerivanjem ne mogu se na taj dio stanovništva odnositi. Dapače, to može značiti samo jedno: više od dvije petine hrvatskih građana ne želi se izjasniti o svojoj religioznosti kada na to nisu prisiljeni. A podaci dobiveni istraživanjem odnose se više-manje točno samo na 58,65 posto stanovnika Hrvatske koji su po ispitanicima bili predstavljeni u uzorku. Sve ostalo su špekulacije i konstrukcije.

I prema takvom, dakle, tropetinskom uzorku zapažaju se zanimljive promjene. Broj onih koji su se izjasnili kao katolici smanjio se u odnosu na 1999. sa 86,8 posto na 80,6 posto. No, u odnosu na popis stanovništva 2001. kada je 87,83 posto stanovništva evidentirano kao katoličko to je smanjenje broja katolika još i veće. Nasuprot tome kao ireligiozno izjasnilo se 15,7 posto ispitanika što je znatan porast u odnosu na 1999. kada se tako izjasnilo 11,3 posto anketiranih, a još veći porast u odnosu na popis stanovništva 2001. kada je evidentirano 5,2 posto agnostika i ateista. Ali prava se slika o broju katolika u Hrvatskoj počinje ocrtavati tek kroz odgovore na pitanja koja otkrivaju što se krije iza one brojke od 80,6 posto deklariranih katolika u tropetinskom uzorku. Samo 42 posto ispitanika smatra da „postoji osobni Bog" naspram 84,3 posto religiozno deklarirano ispitanika. Ako se zna da je upravo vjerovanje u Boga kao osobu, kojoj se moguće obraćati (neposredno ili još bolje posredstvom Crkve) i koja odlučuje o svakom pojedincu, osnova kršćanskog i katoličkog vjerovanja, onda se postavlja pitanje kakvi su to katolici koji ne vjeruju u „postojanje osobnog Boga", a oni čine polovicu deklariranih katolika. Doda li se tome da u „život poslije smrti" vjeruje tek 53 posto ispitanika, onda je još očitije da polovica deklariranih katolika među ispitanicima ne prihvaća osnovne katoličke dogme. A za one koji ne prihvaćaju osnovne katoličke dogme opravdano je tvrditi da nisu katolici nego kvazikatolici, tj. da se oni tako samo izjašnjavaju, ali to u biti nisu. Razlika je, doduše, između onih koji ne razumiju da katoličanstvo nije nešto što se automatski nasljeđuje rođenjem, pa se izjašnjavaju katolicima jer vjeruju da to jesu po obiteljskoj tradiciji i svojom nacionalnom pripadnošću, i onih koji se tako izjašnjavaju zbog stjecanja ideološke podobnosti. Prvi se deklariraju kao katolici neistinito, a drugi lažno, ali ni jedni ni drugi to nisu. Doda li se tome da je u anketi sudjelovalo samo 58,65 posto planiranih ispitanika, tj. da se rezultati ispitivanja mogu s prihvatljivom vjerojatnošću projicirati samo na toliki dio predstavljene populacije, onda se tek dobivaju pravi razmjeri „katoličke većine" u čije ime Crkva ubire novac iz državnog proračuna i u čije ime nastupa u javnosti. Projiciraju li se rezultati ispitivanja na populaciju prema kojoj je skrojen nacrt uzorka, tek se za njih 47,27 posto može reći da se izjašnjavaju kao katolici, a tek za 25-31 posto onih koji prihvaćaju osnovne katoličke dogme da to vrlo vjerojatno i jesu. Moguće je, dakako, da i među onih 41,35 posto ispitanika koji su odbili sudjelovati u anketi, a koji predstavljaju jednaki postotak ukupne populacije, ima kvazikatolika pa i pravih katolika, ali koliko kojih ne može se znati. A oni, ako ih ima, očito ne žele da se to zna.

Ako dakle Kardinal nije sve izmislio zbog određenih političkih razloga, valja se zapitati tko to „diskriminira, ne tolerira, prezire, omalovažava i podcjenjuje" katolike u Hrvatskoj. Jedan transcendentno vrlo obaviješteni urednik nedavno je objavio da su iza svih i svega u nas komunisti. No, kako se već višekratno pokazalo da on ne razlikuje bijele miševe i komuniste, prije će biti da su bijeli miševi. Oni su vjerojatno krivi i za to „da je došlo do pada povjerenja u Crkvu" (Črpić i Zrinščak, 2010, 17). Oni su vjerojatno krivi i zbog toga što „općenito, slabije obrazovani češće izjavljuju da vjeruju u Boga, a oni obrazovaniji rjeđe" (Črpić i Zrinščak, 2010, 15).

No, neće ni katolici zauvijek biti diskriminirana, omalovažavana i prezrena manjina. „Povećanje udjela mladih u populaciji vjernika već je detektirano, a može se objasniti općim društvenim promjenama i posebno uvođenjem vjeronauka u škole te efektom sustavne religijske edukacije" (Črpić i Zrinščak, 2010, 17). Sustavnom religijskom „edukacijom", a zapravo indoktrinacijom, što ju je vlast omogućila Crkvi već se, eto, postižu rezultati. Što se pak obrazovanja tiče, naši se resorni ministri brinu da što više ljudi dospije u kraljevstvo nebesko, jer odavno je pisano: „blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko" (Mt 5,3).

Svojom gospićkom propovijedi Kardinal je prozvao nepoznate počinitelje zbog „diskriminacije, netolerancije, prijezira, omalovažavanja i podcjenjivanja katolika", a transcendentno vrlo obaviješteni urednik koji zna što nitko normalan ne može znati, jamačno već ima dojavu da su nepoznati počinitelji zapravo komunisti koji još nisu prošli obraćenje. Stoga, budući da se vjeronauk pokazao učinkovit od dječjih vrtića do srednjih škola, treba ga što prije uvesti na sveučilišta i u staračke domove, jer osim kod obrazovanijih „pad religioznosti zamjetniji je kod starijih generacija" (Črpić i Zrinščak, 2010, 19). Zanimljiva pojava.

13.08.2009.

Psihijatri s Kaptola

Preko svog glasnogovornika jedna je srednjovjekovna hijerarhijska ustanova koja voli držati žestoke prodike o demokraciji i demokratskim izborima - iako se sama temelji na poniznosti, poslušnosti i pokornosti - poručila „hrvatskoj šutljivoj većini“ da budući hrvatski predsjednik treba biti lik koji će odgovarati njezinu ukusu i od te „hrvatske šutljive većine“ očekuje da tom zahtjevu udovolji. Iako se to razumije samo po sebi, „hrvatskoj šutljivoj većini“ velika usta s Kaptola (Glas Koncila br. 33-34/2009.) poručuju: „budući hrvatski predsjednik trebao bi biti zdrava i psihički uravnotežena osoba“. Zašto to nisu poručili pri prvom izboru hrvatskog predsjednika? Osim toga, iako u Crkvi nema demokratskih izbora „pa hrvatska šutljiva većina“ o tome nikada nije mogla, ne može i neće moći odlučivati, zar ne bi biskupi i nadbiskupi također trebali biti zdrave i psihički uravnotežene osobe? Kao uostalom i urednik kroz čija usta govore. A što to oni poručuju? Da je „hrvatska šutljiva većina“ sklona za predsjednika države izabrati bolesnu i psihički nestabilnu osobu. Jer ako su dosadašnji predsjednici bili zdravi i psihički uravnoteženi, čemu sada upozorenje „hrvatskoj šutljivoj većini“ da pazi koga bira. Treba samo postupiti kao što je i prije postupala. No, ako je upozorenje opravdano, onda to znači da je „hrvatska šutljiva većina“ izabrala bar jednog bolesnog i neuravnoteženog predsjednika države. I to namjerno. Upozorenje je, naime, smisleno samo ako je „hrvatska šutljiva većina“ sposobna prosuditi zdravlje i psihičku uravnoteženost predsjedničkih kandidata, jer besmisleno je od nekoga tražiti da učini nešto što ne može. Ako se, dakle, od „hrvatske šutljive većine“ to ipak traži onda to znači da se njezine liječničko-psihijatrijske sposobnosti pretpostavljaju, što znači da je i prethodne predsjednike izabrala u skladu s njima, pa se upozorenje s Kaptola može shvatiti samo kao zahtjev da više namjerno ne bira bolesne i psihički nestabilne predsjednike. Ako se pak htjelo reći da je „hrvatska šutljiva većina“ doduše loše izabrala (inače ju ne bi trebalo upozoravati), ali ne namjerno, onda je to jasan znak da za procjenu zdravlja i psihičke stabilnosti predsjedničkih kandidata nije sposobna, pa će je ubuduće trebati savjetovati. A savjeti će dakako dolaziti s oltara. I po čemu je to drukčije od vremena kada su se savjeti davali na partijskim sastancima. Zapravo, tko je imao hrabrosti tada je bar smio diskutirati.

U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, kao i u ostalim dijelovima tadašnje SFRJ, uobičajeno je bilo da o ljudima koji su se natjecali za vodeća radna mjesta svoja mišljenja daju općinski komiteti Partije. Njihova mišljenja nisu bila zakonski obvezujuća i samo je o ideološkoj prilagodljivosti onih koji su postupke izbora formalno provodili ovisilo hoće li ih prihvatiti ili ne. Pa ako su mišljenja općinskih komiteta Partije uglavnom bila prihvaćana, onda je to bilo zbog one iste ideološke prilagodljivosti koju je „šutljiva hrvatska većina“ pokazala promjenom političkih okolnosti pretrčavši iz okrilja Partije u okrilje Crkve, a zahvaljujući kojoj se sada Crkva može hvaliti s 87,8 % katolika u Hrvatskoj. Ali upravo su ti katolici dva puta na demokratskim izborima izabrali postojećeg Predsjednika koji Crkvi nije po volji, pa ako za ovaj narod još ima budućnosti ponovno će izabrati sličnu osobu (što hrvatski mišljeno može biti samo slobodan i samosvojan čovjek), a ne lik koji će biti „zdrav i psihički uravnotežen“ kao urednik velikih usta iz kojih još nije izišlo ništa što Kaptolu nije po volji, čime je jasno ocrtana urednikova samosvojnost. Što se pak njegovog zdravlja i psihičke uravnoteženosti tiče prosudite sami: „Posljedica toga ljevičarskog ‘osvajanja’ jesu gotovo sve sadašnje nedaće: od nezadovoljavajućeg ostvarivanja hrvatskih nacionalnih ciljeva i funkcioniranja zakonitosti, jednakosti i pravne države, preko strukturalne krize hrvatskoga gospodarstva, zastoja stvarnih demokratskih procesa i sve dublje moralne i etičke krize u društvu do obezvređivanja, ideološkog, političkog i medijskog, autentičnih hrvatskih vrijednosti, komparativnih prednosti i ljudskog potencijala…” Dakle, unatoč činjenici da je ovu zemlju najdulje vodila stranka desne političke orijentacije i da ju vodi posljednjih šest godina, uredniku velikih usta za sve su krivi ljevičari. Ako nije smišljeni i podli lov na vještice, čega je simptom priviđanje crvenih miševa?

Velika usta dalje poručuju da „budući hrvatski predsjednik treba biti osoba koja voli ljude, osobito hrvatski narod i hrvatsku državu, koja je iskreno zainteresirana za objektivnu istinu o hrvatskoj prošlosti te je spremna i žrtvovati se za hrvatske nacionalne ciljeve i interese, osobito u obrani od ekstremizama svih predznaka”. Vjerujem da je upravo aktualni hrvatski Predsjednik takav i zato mu je „hrvatska šutljiva većina“ prvi puta na demokratskim izborima dala svoj glas, pa onda i drugi puta unatoč mrštenju s Kaptola i Banskih dvora.

Budući predsjednik treba, poručuju velika kaptolska usta: “promicati i štititi najviše vrednote zapisane u Ustavu RH”. A kada je Predsjednik učinio upravo to, zatraživši da se poštuje Ustavom zajamčeno sekularno uređenje Države i iz državnih ustanova uklone ideološki simboli Crkve, ona mu je kroz još jedna svoja pokorna usta priprijetila - što je prenijela hrvatska javna televizija (Dnevnik 12.08.2009.) - da su svi koji su iz prostora državnih ustanova uklanjali njezine simbole loše prošli. Pitam se kako li će tek proći ovaj narod posluša li „hrvatska šutljiva većina“ glas velikih usta s Kaptola i za predsjednika države izabere lik koji ne razlikuje teokraciju od demokracije. Lik poput oni koji druge poučavaju o snošljivosti i demokraciji, prokazujući autoritarnost i nedemokratsko ponašanje posvuda osim tamo gdje ih ima ponajviše, kod njih samih. Koji o obitelji i spolnom životu autoritativno poučavaju sve druge iako sami o tome znaju najmanje. Koji ne shvaćaju da svećenicima nije mjesto u državnim poslovima, kao što Predsjedniku, Premijerki, ili predsjedniku Sabora nije mjesto u religijskim obredima, iako građanin Miklenić ima pravo obavljati bilo koji državni posao, a građani Mesić, Kosor ili Bebić imaju pravo sudjelovati u religijskim obredima. A da velika usta na Kaptolu i oni što govore kroz njih ništa od tih demokratskih tekovina ne razumiju pokazali su i prozivanjem Predsjednika Stjepana Mesića što nije sudjelovao u nedavnom vjerskom obredu, na kojemu Predsjedniku demokratske i sekularne države i nije mjesto, a građanina Sjepana Mesića nitko nema pravo prozivati zbog nesudjelovanja u nekom religijskom obredu. Uostalom, smije li u ovoj državi, u kojoj je osnovno ustavno načelo ravnopravnost građana, predsjednik države biti ireligiozan ili bar samosvojna religiozna osoba koja misli svojom glavom, a ne prema naputcima s Kaptola? Za sada uz osobnu hrabrost čini se smije, no posluša li „šutljiva hrvatska većina“ glas „zdravih i psihički uravnoteženih“ dogmata to će biti iznimka u hrvatskoj povijesti. Kao što će i demokracija ostati samo nedosanjani san.

25.03.2009.

U ZET-u s Bogom i gospodarom

 Mislim da uz naslov i donji video prikaz komentar nije potreban. Možda tek toliko da je gradonačelnik Zagreba izjavio da se ZET ne bavi reklamiranjem. To znači da su reklame na ZET-ovim tramvajima neka vrsta ukazanja.
 

 14' 11''

05.02.2009.

Quod licet Jovi, non licet bovi

Glavni urednik Glasa Koncila ne propušta priliku optužiti medije za pristranost, za prešućivanje onoga što bi on volio čuti, za manipulaciju građanima. Nedavno smo tako na televiziji mogli čuti kako glavni urednik zamišlja nepristranu anketu. Nezadovoljan brojem onih koji su dali njemu nepoćudne odgovore poučio je voditeljicu da treba prikazati podjednaki broj alternativnih odgovora. Znači li to da ako novinar na ulici pita ljude jesu li katolici ili nisu, treba publici predstaviti jednak broj onih koji su odgovorili potvrdno i niječno? Znam da je to bedasto pitanje, ali ono proizlazi iz urednikove pouke.

Dakle, nezadovoljan pristranošću medija koji obavještavaju javnost na način s kojim se ne slaže, glavni je urednik u uvodniku novina koje uređuje prokazao 1. veljače 2009. godine (br. 1806) njihovo podrivačko djelovanje. A za to se poslužio ni više ni manje nego inauguralnim govorom novog američkog predsjednika. I učinio je to upravo na način zbog kojega stalno proziva druge. Pristrano prikazujući događaje, prešućujući ono što mu ne ide u prilog i grubo manipulirajući podacima. Ali još je Platon smatrao da laž dolikuje samo vladarima i odgajateljima kad lažu u korist država. Time je valjda laž primjerenija onima koji lažu u korist carstva nad carstvima.

Ništa u ceremoniji ustoličenja američkog predsjednika glavni urednik nije propustio spomenuti, ako je to mogao ideološki iskoristiti. Pa je spomenuo i izmoljeni Očenaš i bogoslužje u crkvi i predsjednikovo pozivanje na Boga da bi onda zaključio:

„Predstavljena slika suvremenog američkog pluralnog i demokratskog društva, u kojem bez sumnje ima, kao i svagdje, i različitih incidenata, može se uzeti kao model ili čak kao uzor osobito u onim društvima koja se, kao i suvremeno hrvatsko društvo, tek izvlače iz ljuštura nedavnog komunističkog i totalitarističkog mentaliteta i oblikovanja društvenoga života.“

Ne bih sada raspravljao o „incidentima“ širom svijeta u kojima su rušeni legalno izabrani predsjednici, podržavani diktatori, ljudi otimani te bespravno zatočeni i mučeni, ratovi pokretani uz lažne izgovore itd. Prihvatit ću za ovu priliku i samo iz didaktičkih razloga, da se Ameriku „može uzeti kao model ili čak kao uzor osobito“ za „suvremeno hrvatsko društvo“. U tom slučaju moram podsjetiti glavnog urednika da je Amerika takva kakva jest moguća upravo kao cjelina koju su oblikovali bitno različiti čimbenici od onih koji djeluju u Hrvatskoj. I ne radi se tu samo o izvlačenju iz „ljuštura nedavnog komunističkog i totalitarističkog mentaliteta“ kako bi to htio glavni urednik, nego baš naprotiv o tome da smo već skoro dvadeset godina izvrgnuti sustavnom materijalnom i duhovnom osiromašivanju pod pokroviteljstvom Crkve koja se voli hvaliti sa 87 % svojih sljedbenika, ali ne prihvaća proporcionalnu odgovornost za stanje u zemlji. I dok bi komunisti trebali biti odgovorni za razdoblje kada su bili na vlasti, pa i sada, iako nisu mogli računati na podršku religiozne većine, Crkva kao da nije odgovorna ni za što iako ima tako široku podršku. No, da se vratim našem uzoru. Da, Amerikanci su religiozniji od Europljana, ali u Sjedinjenim državama više je od 16 % ireligioznih, pa bi u tom smislu za nas zaista mogla biti uzor. Katolika je manje od 24 %, dok većinu sa preko 51 % čine protestanti, a oni se od katolika razlikuju po mnogo čemu, počevši od odnosa prema celibatu, preko zaređivanja žena, do uloge crkve u religioznom i društvenom životu. Pa ako se Ameriku može uzeti „kao model ili čak uzor“ za suvremeno hrvatsko društvo, onda bi prvo trebalo oduzeti moć katoličkoj crkvi koju sada ima.

Ne tvrdim da je dobro što tek 63 % američke djece odrasta uz oba biološka roditelja, a svaki se drugi brak razvede. Ne tvrdim ni da je dobar konzumerizam protiv kojega se Crkva tu i tamo prigodno oglasi, ili pak ogromne društvene razlike, ali zar i to nije dio ukupne američke stvarnosti koja bi nam trebala biti model i uzor, dok nas ovdje Crkva gnjavi kad se djecu u školama želi podučiti zaštiti od spolnih bolesti. Ako se Ameriku treba uzeti „kao model ili čak uzor“ za suvremeno hrvatsko društvo, ne bi li po tom modelu trebalo religiozno poučavanje u javnim školama postati kazneno djelo, a o religijama bi se smejelo predavati samo obavijesno, kao o povijesnim i društvenim činjenicama. Vjerujem da ništa od toga nije ono za što se zalaže i što bi htio glavni urednik. Pa ne znam kako bismo mi to trebali uzeti Ameriku za model i uzor, a da preskočimo sav kulturni sadržaj iz kojega je izrasla ona ceremonija koja se glavnom uredniku tako dopala. Pri čemu je glavni urednik valjda zaboravio spomenuti: američki je predsjednik još jednom ispravo prisegnuo bez Biblije i Očenaša.

Na kraju svog članka glavni se urednik sjetio i mene kao voditelja „Udruge za promicanje ireligioznosti“. Da li zbog zaboravnosti ili zbog ideološke tendencioznosti propustio je napisati ispravno naziv udruge Protagora koji glasi: „Udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta“. Ono što je glavni urednik zapazio u nazivu Udruge samo je ono što mu smeta, a o pravima valjda ima smisla govoriti samo kada je religiozna većina „ugrožena“ od ateističke manjine. Jer, čuje se stalno, kako bi većina ugrožavala manjinu, pa njezino je pravo da odlučuje, a manjina se mora pokoravati. Ako o ičemu, o odnosima većine i manjina zaista bismo trebali nešto naučiti od Amerikanaca. I na kraju da parafraziram glavnog urednika: njegovo je pravo da ima svoje mišljenje, širi svoje vlastito nepoznavanje demokracije i...

05.12.2008.

Znanstveni argumenti

Veliki kršćanski preobraćenik Zdravko Tomac nedavno je u TV emisiji Nedjeljom u 2 (23.11.2008.) izrekao pregršt kretenskih izjava: da je „ateizam objektivno zlo“, da „uništava ljubav u čovjeku, dobrotu“, da „ateizam odgaja mlade ljude s kulturom smrti“, da je za ateizam “sve u imati“, da je ovo „što se danas događa u svijetu posljedica ateizma“, da su „komunizam i globalizam vrlo bliski i temelje se na ateizmu“ itd. No, da me se ne bi pogrešno shvatilo kada kažem da su to kretenske izjave evo i malog jezičnog pojašnjenja. U Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića piše ovako:

„krètēn (franc. crétin) 1. onaj koji boluje od kretenizma, 2. prenes. idiot, tupoglavac, izrod, blesavac, slaboumnik, glupan“ (Klaić, 1983.).

I u Rječniku stranih riječi Vladimira Anića i Ive Goldsteina može se pročitati nešto slično, ali ima i dodatak:

„francuski crétin od staro provansalskog creitin, crestin: ljudsko biće, doslovno kršćanin (dakle koji je ljudski usprkos manjkavostima)“ (Anić/Goldstein, 2000.).

Takvo se objašnjenje nalazi i u Le dictionnaire du français kojega je izdao Hachette (1989.). Pri čemu se uz crétin upozorava da dolazi od chrétien, a pod chrétien se nalazi objašnjenje da je to onaj tko je kršten ili Kristov učenik.

Kako, dakle, reče Hegel: istinito je cjelovito, pa prije bilo kakva zaključka stvari valja sagledati cjelovito. Zbog istine.

Jučer su mediji masovnog priopćavanja najavili mogućnost uvođenja nastavnog predmeta „religijska kultura“ u osnovne škole kao alternativu vjeronauku. Danas je akademik i arhitekt HNOS-a Vladimir Paar u Jutarnjem listu na pitanje: „Što misli o religijskoj kulturi kao alternativi vjeronauku?“, vrlo kretenski objasnio:

„Apsolutno sam bio protiv tog, ali i drugih predmeta. Djeca su ionako preopterećena. Ako uvedemo ručni rad, domaćinstvo, profesionalnu orijentaciju, što ćemo smanjiti: zar hrvatski ili matematiku?“ (JL, 05.12.2008., str. 2)

No, pitanje je glasilo: što misli o „religijskoj kulturi“ kao alternativi vjeronauku. A to znači da se uvođenjem alternative vjeronauku broj sati nastave ne povećava, već se samo uvodi mogućnost izbora između već postojeće konfesionalne indoktrinacije i obrazovanja o različitim religijama. Zdrav k'o Tomac akademik Paar u „religijskoj kulturi“ vidi novo opterećenje, ali to opterećenje ne vidi u vjeronauku koji je sada u satnici bez alternative. Pa, Bože moj, vjeronauk nije opterećenje nego oslobođenje. Stvarno se pitam kako s takvim znanstvenicima nemamo svu silu Nobelovih nagrada.

Živko Kustić doduše nije znanstvenik, ali i on zaslužuje barem jednu malu Nobelovu. Jer ovako snažnu znanstvenu argumentaciju ne može dati bilo tko:

„A odgovor – znanstveno utemeljen – može biti samo jedan: ljudski je plod novo živo biće od časa začeća. To više nije dio ni majčina ni očeva tijela – nego novo biće s novim sasvim prepoznatljivim kodom. Živo biće ljudske vrste može biti samo čovjek. Nezavisno o broju stanica, o živčanom sustavu, o radu srca, o pokretu udova, o osobnoj samosvijesti. Tko ga svjesno usmrti usmrtio je čovjeka.“ (JL, 05.12.2008., str. 2)

Nazdravlje! Znači li to da klonovi (što vrijedi i za jednojajčane blizance) ne bi bili ljudi, jer nemaju jedinstven genetski kod? I kako to da neki kršćani koji toliko trabunjaju o duhovnosti (o čemu usput rečeno pojma nemaju) čovjeka svode na golu biologiju? Gdje su tu kultura i duh koji se usvajaju tek odgojem? Ali s Kustićem kao i s Paarom ili Tomcem nema se što raspravljati jer njihov odgovor „može biti samo jedan“, onaj kretenski, kao što im je i argumentacija kretenska.

Na svu sreću velik je broj kršćana s kojima je moguće razgovarati razložno i obostrano bez predrasuda. Dakako i uz pretpostavku da istinit odgovor ne mora nužno biti samo jedan.

23.11.2008

Zdrav k'o Tomac

16.09.2008.

Vjeronauk i nježne dječje duše

Iako sam kao ateist ravnodušan prema bogu, ideološka me nasrtljivost, pa i ona religiozna, ne ostavlja ravnodušnim. Jer bitno je obilježje ideologije da parcijalno prikazuje kao univerzalno, da relativno predstavlja kao apsolutno, da mišljenje i interes pojedinaca i skupina nameće kao opće mišljenje i opći interes, da se lažno predstavlja kao jedina moguća Istina. Ideologija uvijek nastupa kao isključiva Istina, u pozadini koje je prijetnja onima koji je kao Istinu ne priznaju. Pa kada nečija religioznost pređe prag izričaja osobnog opredjeljenja i zaogrnuta šinjelom apsolutne istine počne u drugima zatirati drukčije, onda ona postaje par excellence ideologija.

Ako je, dakle, u Lourdes išao Dragan Primorac sa svojim religioznim prijateljima, onda je to njihovo pravo i stvar koja me se previše ne tiče. Ali, ako je u Lourdes išao ministar znanosti i obrazovanja sa svojim suradnicima, onda me se to itekako tiče. Doduše i ja se slažem s Marxom i Crkvom da se privatno i javno u čovjeku ne može podijeliti osim ako čovjek postane homo duplex. Pa ne tražim od ministra Primorca da bude dvoličan i skriva svoju religioznost, ali imam pravo očekivati od njega i drugih državnih službenika da nam je ne nabijaju svako malo na nos, kao što od pristojnih ljudi očekujem da ne govore baš sve što misli o drugima, jer je to osnova snošljivosti i suživota. Kakav bi, naime, svijet bio kada bismo svima koje smatramo ružnima, glupima, pokvarenima ili jednostavno “niškoristi”, to rekli u lice ili javno obznanili? Pa iako to ponekad treba učiniti, za što treba i osobne hrabrosti, takva bi pretjerana “istinoljubivost” kao i svako pretjerivanje učinila svijet još gorim nego što jest. Uostalom, ni šamaranje svih koje mislimo da bi trebalo išamarati nije prihvatljivo. Kada, dakle, neki ministar opetovano javno naglašava svoju religioznost, onda to nije samo izraz njegova osobnog opredjeljenja, nego snažna politička poruka naciji o tome koja je ideologija vladajuća i kakvo se ideološko opredjeljenje očekuje od onih koji o tom ministarstvu ovise. Stoga Dragan kao Primorac smije reći: „Oduvijek mi je bila želja posjetiti Lourdes. Dijelom i zato što je upravitelj župe Majke Božje Lourdske moj prijatelj“, ali Dragan kao ministar ne smije reći: „U tu crkvu redovito, kao i premijer, idem na misu“, jer ni Dragan ni Ivo na misi ne bi smjeli biti kao ministar i premjer. Bar ne tako dugo dok je ovo po Ustavu sekularna država za koju nas obojica, očito neistinito, uvjeravaju da je pravna.

Treba li se onda čuditi ravnateljici dječjeg vrtića u Sesvetama koja je roditeljima revoltiranim načinom uvođenja katoličkog vjeronauka u taj vrtić navodno poručila da smo katolička država i nema razloga „da odskaču“. Možda većinu u ovoj državi čine katolici, ali ravnateljica bi trebala znati da to RH ne čini katoličkom državom. Ali ona to ne zna, ili se pravi da ne zna i može si to dozvoliti budući da u nas na misu ne idu Dragan i Ivo, nego ministra i premijer, što joj daje za pravo reći da smo, iako mimo ustava, katolička država. Ministar doduše tvrdi da je u Lourdes išao kao Dragan, ali zašto onda kaže da redovito s premijerom, a ne s Ivom, ide na misu?

Ipak, dok me nepodopštine vladajuće Partije i Crkve ljute, opravdanja roditelja koji su podlegli ideološkom pritisku me žaloste. Čitam tako u Jutarnjem listu (28.08.2008.): „S druge pak strane, ne vidim razlog zašto bi mu uskratio upoznavanje s religijom, stjecanje novih znanja i shvaćanja, bez obzira na to što tata misli o Bogu. Uvijek ima vremena predomisliti se. Neka sam odluči“. Nema dugo da je to izjavio i jedan vodeći oporbeni političar. Pitam se: zar ti ljudi zaista ne razlikuju upoznavanje s religijama od religiozne indoktrinacije. Pa na vjeronauku se ne upoznaje djecu „s religijom“, još manje s religijama, nego ih se religiozno indoktrinira na način koji bi trebao onemogućiti da se oni jednog dana „predomisle“ ili „sami odluče“ nešto drugo. Više sam to puta napisao, ali ću za one koji ne znaju još jednom ponoviti što je svojedobno napisao Thomas More: „Svećenici obrazuju djecu i mladež, no nije im preča briga njihovo znanje, nego razvoj osobnosti i ćudorednih nazora. Svim se silama trude u još nježne i podatne dječje duše uliti valjane nazore, korisne za održanje njihova društvenog poretka. Kad se ti nazori duboko usade još u dječjoj dobi, prate čovjeka kroz cijeli život i od velike su koristi za očuvanje državnog poretka, koji se inače ruši jedino zbog ljudskih poroka, a oni se rađaju iz izopačenih nazora”. Dakako “zdrave su misli” one koje su “korisne za održavanje postojećeg društvenog poretka”, pa kad se njima indoktrinira djecu dok su još naivna i kritički nejaka, valja očekivati da će cijeli život slijediti i braniti ideologiju koja ih je duhovno oblikovala. Zar se ti roditelji ne pitaju što će to u „nježne i podatne dječje duše uliti“ vjeroučitelji u čije su duše također bile ulivene religiozne dogme dok su im duše bile nježne i podatne? Zar ih ne zabrinjava mogućnost da će nježne i podatne duše njihove djece biti osakaćene upravo u sposobnosti kritičkog mišljenja i slobodnog odlučivanja? Nisu li sami pristali na to da „ne odskaču“? I kojom logikom onda nešto drugo očekuju od svoje djece. Razumijem, doduše, njihovu želju da svojoj djeci ne otežavaju život. Ali, nisu li upravo zbog toga trebali odlučiti drukčije? Jer, nije lako dnevno provoditi sate, pa čak ni minute u sredini s kojom se čovjek ne slaže. Ali još je teže provoditi cijele dane u sukobu sa samim sobom. A upravo to bi se moglo dogoditi djeci koja u život kreću na koljenima, ruku skrušeno sklopljenih pred izmišljenim autoritetom.

06.05.2008.

Uprezanje Državnog odvjetništva

Kardinal Bozanić zatražio od Državnog odvjetništva da provede istragu protiv Ivana Fumića zbog njegovih izjava o povezanosti Crkve s ustaštvom, a revni su se pravnici odmah uprli tražiti pravnu osnovu na kojoj bi se kardinalu moglo udovoljiti. Fumić se je pak ispričao zbog pregrubih riječi. Koliko je Fumićeva tvrdnja istinita svatko neka po vlastitoj pameti prosudi sam, no neke su stvari nesporne pa i ona da su crkveni predstavnici redovito prisutni na Bleiburgu ali ne i u Jasenovcu, iako u Jasenovcu nisu stradali zločinci već samo nevine žrtve. Doduše „najviše Srba, ali skupa s njima i Židovi te Hrvati“ (Kustić, Jutranji list, 4. svibnja 2008.), dok su blajburške žrtve bili pretežno Hrvati. Među kojima nažalost previše nevinih, ali i ustaše ogrezli u zločine, pa i pokoji četnik. I kada se postavi pitanje „Zašto kardinal Bozanić i ostali biskupi idu na Bleiburg, ali ne i u Jasenovac?“ – dugogodišnji urednik Glasa koncila odgovara: „Od početka je Bleiburg orijentiran na jedan, a Jasenovac na drugi način. Od početka je jasenovačka komemoracija bila usmjerana komunistički, odnosno partizanski, pa čak i četnički“ (Kustić, Jutranji list, 4. svibnja 2008.). Pitanje je sada bili Državno odvjetništvo trebalo provesti i istragu protiv Živka Kustića, te hoće li se i on ispričati zbog pregrubih riječi?

Ono što me, međutim, ovom prilikom zabrinjava više od uobičajenog nacionalističkog folklora i eventualne povezanosti Crkve s njime je zahtjev s najvišeg crkvenog vrha da se Državno odvjetništvo upregne u crkvena kola. Jer, ako je Fumić oklevetao Crkvu i time učinio kazneno djelo, kardinal bi trebao znati da ga mora goniti privatnom tužbom, kao što svatko od nas, pojedinac ili pravna osoba za klevetu mora podnijeti privatnu tužbu. Tražiti pak da to za Crkvu čini Državno odvjetništvo znači tražiti državnu zaštitu koja se u svjetovnim državama ponekad daje samo istaknutim državnim službenicima, a takvu bi u Hrvatskoj eventualno mogli uz Predsjednika Države dobiti Premjer i Predsjednik Sabora. Tražiti za Crkvu zaštitu kakvu je nekada imala Partija, pa još i mimo zakona, znači htjeti ilegalno oroditi Crkvu s državom, a to je nešto nad čime bi se svaki razuman građanin trebao zabrinuti, neovisno o svojoj (i)religioznosti. Čekam, dakle, hoće li se kardinal oglasiti i glede riječi svoga svećenika koji po tko zna koji puta ponavlja huškačku tvrdnju: „Za nas kršćane ateizam je najveća opasnost. To je opasnost za čovjeka i čovještvo (Kustić, Jutranji list, 4. svibnja 2008.). Što bi rekli don Kustić i kardinal Bozanić kad bi ja napisao da je za nas ateiste religija najveća opasnost? Da je to opasnost za čovjeka i čovještvo? Ali ja to nisam i neću napisati. Ne samo zato što je to izraz religiozne netrpeljivosti i protivno našem Ustavu, nego prije svega zato što je to protivno mojem razumijevanju uljudnog življenja u društvu koje jest i treba biti sastavljeno od ljudi različitih svjetopoimanja i vrijednosnih opredjeljenja.

I dok kardinal Bozanić traži zaštitu države tamo gdje na nju nema pravo, čime nas zapravo želi vratiti mračnoj praksi delikta mišljenja, jer radi se konačno o tvrdnjama koja se mogu znanstveno provjeriti i koje treba izložiti znanstvenoj raspravi, dotle i ne pomišlja da bi se Državno odvjetništvo u skladu sa Ustavom trebalo pozabaviti upravo onima koji potiču „vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti“ (članak 39 Ustava RH), a čine to kada na osnovi svojih religioznih predrasuda i bez ikakve stvarne osnove proglašavaju druge za najveću opasnost po čovjeka i čovječanstvo. Ponavljaju to godinama, na svim razinama crkvene hijerarhije, javno pred brojnim građanima i u javnim medijima. Treba li, dakle, pozvati Državno odvjetništvo da istraži ima li u izjavama crkvenih službenika kojima se ateiste bez ikakvih stvarnih dokaza proglašava silama tmine, najvećim zlom i najvećom opasnošću za čovjeka i čovječanstvo elemenata kaznenog djela poticanja na religioznu nesnošljivost?

24.04.2008.

Na svu sreću...Istina

Povodom optužbi na račun Crkve da je proustaški orijentirana, tiskovni ured HBK dao je 21. travnja 2008. priopćenje u kojemu između ostaloga piše sljedeće:

“Na svu sreću istinu o djelovanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj u doba II. svjetskog rata više ne ‘propisuju’ državne vlasti i ideološke strukture, nego je ona predmet slobodnoga znanstvenog istraživanja. Stoga se svi dobronamjerni tražitelji istine o tome vremenu imaju mogućnost na relevantnim izvorima upoznati s istinom.”

Pitanje je, međutim, što biva kada znanstvenici pokušaju s istinom koja nije po volji Crkve upoznati druge. O tome Jutarnji list 24.04.2008. izvještava pod naslovom Zločini klera u NDH:

“- Jedva sam je tiskao. Odbila me čak 21 tiskara u Hrvatskoj. Nevjerojatno je koliki vlada strah. Jedan tiskar katolik rekao je da neće imati posla s vragovima, drugi mi je rekao da ga ne mogu uvaliti u tako nešto, a riječ je o 60 godina starom dokumentu koji je izvadak iz ondašnjeg tiska - rekao nam je prof. Svetozar Livada, sociolog i filozof iz Zagreba, koji je bio ključna osoba za objavljivanje reprinta.

- Da me zlatom plaćate i to po budžetu SAD-a, nećemo je tiskati - rekao mi je jedan tiskar. To niti ne čudi jer se uistinu radi o gotovo nevjerojatnom materijalu iz kojega je inspiraciju za svoje najnovije jasenovačke teze očito crpio i Ivan Fumić, koji je ustvrdio i kako su sami začeci ustaške organizacije stvoreni u kanoničkoj kuriji br. 4 na Kaptolu.”

I što reći? Na svu sreću istinu o djelovanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj u doba II. svjetskog rata više ne “propisuju” državne vlasti i ideološke strukture koje kontrolira Kaptol, iako ga se mnogi, očito, još uvijek boje više nego nekada Centralnog komiteta. Ali to je razumljivo, jer Crkva, za razliku od Partije ne određuje njihov život samo prije, nego i poslije smrti.

I kada će konačno svima postati jasno ono što “dobronamjerni tražitelji istine” već znaju: istina o svijetu, a samim time i istina o Crkvi je samo ono što Crkva kaže o drugima i o sebi. Sve ostalo je neistina ili čak laž nedobronamjernih klevetnika. Partija je lagala o sebi, Partija je lagala o drugima, ali Crkva uvijek nastupa samo s Istinom, jer Papa je nepogrešiv, a Crkva govori u ime Boga. Tako bar Crkva tvrdi, pa kako joj ne vjerovati, jer ne bi valjda Božji poslanici lagali.

10.04.2008.

Nabožno licemjerje

Evo me je Živko Kustić još jednom uspio isprovocirati da prokomentiram njegov članak. Piše on u Jutarnjem listu od 10. travnja 2008. ovako:

“Prije 67 godina vjeroučitelj mi je pred crkvom šapnuo da je upravo proglašena hrvatska država. Bio sam dječačić, ali mnogo sam već knjiga bio pročitao. Izbile su mi suze radosnice do kuće i još cijeli dan sam kroz zube pjevušio ‘Lijepu našu’. O Anti Paveliću i ustaškom pokretu nisam još bio ni čuo. Bio je to čisti hrvatski doživljaj 10. travnja 1941. Onda smo danima slušali radio i iznebuha shvatili da je na vlast došlo bezboštvo.”

Dakle, mali je Živko Kustić već s 10 godina mnogo knjiga pročitao. To da je pročitao mnogo knjiga trebalo bi valjda značiti da je već onda bio pametan, a to što je bio dječačić trebalo bi valjda objasniti kako tako pametan nije znao tko su ustaše i Ante Pavelić. Shvatio je to tek tako, odjednom, ne iz knjiga nego dok je slušao radio. I što je shvatio: da su ustaše bezbožnici, ateisti. I ti bezbožnici, piše dalje don Živko:

“Brzo su proglasili rasne zakone. I vrlo brzo su baš na našem otoku Pagu osnovali koncentracijski logor u uvali Slano. Uslijedili su mjeseci vijesti o klanjima i silovanjima u tom logoru. No, o tome sam već pisao.”

Dakle mali je Živko iz prve ruke znao tko su ustaše, a kako je pročitao mnogo knjiga i slušao radio on je vrlo inteligentno shvatio da to kolju i siluju bezbožnici, jer da nisu ateisti ne bi to činili. No, ako je tako zašto se tim bezbožnim koljačima i silovateljima drže mise zadušnice i zašto don Živko Kustić ne digne svoj glas protiv toga. Ili on više ne sluša radio i ništa ne čita pa ne zna da se to čini. Ako se za ustaške zločince, iako su navodno bili bezbožnici, danas u crkvama mole zbog neke navodne humanosti, zašto to onda ne čine i za komunističke bezbožnike koji nisu bili zločinci? Jesu li bezbožnici bili i svi oni koljači i silovatelji s krunama koje im je stoljećima na glavu s blagoslovom polagala Crkva? Jesu li bili bezbožnici i oni što su stoljećima krali i pljačkali s krunicom u ruci i čiji se prilozi Crkvi nisu gadili? I svi oni pedofili među svećenicima koji su se desetljećima iživljavali na djeci, a o kojima tek sada nešto doznajemo iako je to Crkva znala već odavno? Licemjerno je i bezobrazno proglašavati bezbožnicima sve one kršćanske nitkove čije ponašanje kompromitira Crkvu i istodobno ih brojiti kao katolike kada daju milodare ili kad postotak katolika treba prikazati većim. Kaže don Živko da je već pisao o ustaškim klanjima i silovanjima. Možda, ali kada i kako? Sada se o tome već snimaju sapunice, pa to znaju i desetogodišnjaci koji ne čitaju previše, ali gledaju televiziju.

Mali je Živko, dakle, tek s radija saznao tko su ustaše, a onda se i osobno uvjerio u to. Ali zar su i visokoobrazovani biskupi i Kardinal bili tako neobaviješteni da nisu znali tko su ustaše, odakle dolaze i uz čiju podršku, pa su ih dočekali raširenih ruku. A kada se pred ustaškim zločinima više nije moglo žmiriti, onda im je opravdanje da ne pruže otpor krvnicima bilo to što su borbu protiv krvnika vodili bezbožnici. Evo kako to kaže don Živko Kustić:

“Svi smo znali da su naši svećenici za hrvatsku državu ali protiv ustaških zločina. Danas nije lako razlikovati izraze protivljenja takvoj vlasti od izraza domoljubne nade. Već sam istaknuo da mi koji smo katolički mislili nismo mogli među partizane. Vjeroučitelj mi je jasno rekao: ‘Na vlasti je krvnik, u šumi je bezbožnik’. Ugledni publicist upravo se pita što je kršćanima od toga dvoga bilo gore. Nema mjere: jedno i drugo je bilo bezbožno - kao Hitler i Staljin.”

Ne može katolik s bezbožnicima protiv zla, jer bezbožnici su za njega daleko najgore zlo. Pitanje je samo kako to da su se na čelo borbe protiv krvnika stavili baš bezbožnici, a ne moćna Crkva. Štoviše, ona je do tada s fašistima, a onda i s nacistima potpisala konkordat, zar ne? Potpisala ga je i s notornim fašistom Frankom čak osam godina nakon 2. svjetskog rata kada je već i mali Živko dovoljno porastao da je onako načitan trebao shvatiti o kome se radi. Ali ne, on je bio zbunjen i lutao je:

„Uslijedili su teški mjeseci zbunjenog snalaženja ili lutanja. Znali smo što misli nadbiskup Stepinac i većina biskupa i svećenika. Da partizane nije vodila načelno bezbožna Partija, brzo bismo se bili našli u njihovim redovima. Sad je uzalud istraživati tko se od nas mudrije i odgovornije ponio.“

Važno je da su si dobri dečki mislili svoje, a borbu protiv krvnika prepustili su bezbožnicima. Ako je suditi po djelima, a ne po isprikama koje za sebe izmišljaju oni koji su ako već ne aktivno, onda pasivno podržavali zločin, nema se što mudrovati o odgovornosti. Jer dok su jedni krvarili u borbi protiv zločina, pobožni su se dečki skrivali iza svoje neprestane zbunjenosti:

„Do Bleiburga smo bili zbunjeni, a nakon njega još zbunjeniji. Bili smo na neki način s Isusom razapeti - jednima i drugima nepoćudni. Sad je ružno slušati uglednog novinara koji izjavljuje da je Katolička crkva bila i do danas ostala na strani ustaškog pokreta. To je uvredljiva laž. Katolički Hrvati bili su i ostali za hrvatsku slobodu. Ustaštvo ih je bilo zanijelo nekoliko tjedana, tuđmanovština neke od njih nešto dulje. I dalje se učimo sanjati o slobodi i slobodnijoj vlasti želeći da bude demokratskija.“

I tako pobožni dečki sanjaju slobodu ali se stalno onako zbunjeni zanose prema diktatorima i krvnicima, za koje onda naknadno otkrivaju da su bili bezbožnici.

 Ali zbunjenom don Živku Kustiću i ostalim pobožnim dečkima koji se zanose udesno valja jasno i glasno reći: 10. travnja 1941. na vlast su u Hrvatskoj došli ne bezbožnici nego ustaše od kojih su većina bili deklarirani katolici. Prestanite dakle nama ateistima podvaljivati zlodjela onih koje, kada vam pomažu da ostvarite privilegije, tako uredno u statistikama vodite kao svoje. Vrijeme je, čini se, da se konačno odredite među sobom, tko i po čemu jest a tko nije kršćanin i katolik.

30.01.2008.

Za žaljenje

Nemoguće je reagirati na sve uvrede koje religiozni svakodnevne upućuju nama ireligioznima, no preko nekih je ipak teško prijeći bez riječi. Tako se u današnjoj Ekumeni (HTV1, srijeda 30. siječnja 2008. u 14⁴⁵) u raspravu na temu „Ateizam i religija“ telefonom uključio i pravoslavni svećenik, te u svega par minuta upropastiti svaki napor prisutnih za dijalogom religioznih i ireligioznih. Ukratko, on nas ireligiozne žali, jer odbijamo bez dokaza prihvatiti ono u što on bezgranično vjeruje. A njegovo „velikodušno“ žaljenje ja doživljavam kao vrijeđanje i arogantno omalovažavanje ireligioznih, jer žali se one koje je zadesilo neko zlo, a ja ne vidim nikakva zla na sebi, niti bih volio da mi počnu „velikodušno pomagati“ da se izbavim od njega.

Ali gore je od toga što je samouvjereni pastir u nastavku odmah dodao da je postojanje Boga činjenica (to bi trebalo značiti i da je religija znanost) i da bi oni – pravi kršćani – u njega vjerovali čak i kada bi bilo dokazano da ga nema. Rekao sam već mnogo puta, dokazivanje da nečega nema besmisleno je, ali je još besmislenije nazvati činjenicom nešto što je još uvijek nedokazano. Odbiti pak dokaze a priori znači odbiti mogućnost razumnog razgovora, pa ne znam za koju se to vrstu dijaloga gospodin što nas žali zalaže. Pitam stoga, bili bilo uvredljivo kada bih rekao da žalim onoga tko ne zna razliku između nedokazane iluzije i činjenice, pa se čak štoviše u ime iluzije odrekao razuma i činjenica? One pak koji misle da to nije uvredljivo, zaista žalim i ne čudim se ako ne znaju zbog čega. "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5, 3)

08.01.2008.

Diktatura relativizma, kršćanski ateisti i falsifikati

Tko još nije čuo za oksimoron „diktatura relativizma“ kojega su tako domišljano lansirali u jednoj državici koja je od demokracije dalje nego što je od jednog do drugog kraja galaksije, a tako ga zdušno prihvatili na jednom brežuljku s kojega se za lijepa vremena vidi tek do Turopolja (iako se njima čini da vide s kraja na kraj svemira). Oni načitaniji koji znaju u kakvoj su vezi Big brother i „1948.“ prisjetit će se ideoloških parola Ministarstva istine: Rat je mir, Sloboda je ropstvo, Neznanje je moć. O ratu i miru ne bih ovom prilikom (ne ponovilo se), da je sloboda bez Boga ropstvo samozvani nam božji namjesnici svakodnevno ponavljaju, a da je neznanje moć ne znaju još samo „siromasi duhom“ koji očekuju kraljevstvo nebesko (Mt 5, 3). Njihovo neznanje jest moć, doduše ne njihova, nego onih koji su na tom neznanju sagradili ogromno bogatstvo i društveni utjecaj, ali Ministarstvo istine je ipak u pravu: neznanje je moć. Pa kada, dakle, rat može biti mir, sloboda ropstvo, a neznanje moć, zašto onda i obratno relativizam ne bi mogao biti diktatura? Zar nacisti nisu svijet oslobađali od demokracije?

Važno je smisliti pravu igru riječi. Diktatura je opterećena riječ, diktature su ostale u lošem sjećanju, diktatura se većina ljudi plaši i prema njima ima odbojan stav. Pa kad se već u onoj maloj državici i na onom malom brežuljku sa svemirskim aspiracijama ne mogu relativizmu razložno suprotstaviti zašto ga ne učiniti odbojnim na verbalnoj razini. Siromasi duhom vjeruju svojim pastirima u faraonskim nošnjama i s faraonskim idejama (onima koji to još nisu shvatili predlažem da usporede njihove štapove, kape, pozlatu, bogatstvo i aspiracije). Njima nemam što reći, ali oni koji se nisu odrekli razuma trebali bi razmisliti čime im to pune uši i truju razum. Diktatura relativizma, što je to? Što Ministarstvo istine nudi kao alternativu relativizmu?

Relativizam mišljen dosljedno nikako ne može biti diktatura. Ako sam ja relativist, a jesam, onda to znači da ništa ne uzimam kao istinito samo po sebi, tj. apsolutno, već u odnosu na koga ili što, u odnosu na kontekst, u odnosu na mišljenu cjelinu. A to znači da i sebe uzimam relativno spram drugih ljudi. Da svoje istine mislim i živim relativno spram istina drugih i drukčijih ljudi. Jedino tako mogu misliti i živjeti dosljedno. A to znači da me moj relativizam čini otvorenim i tolerantnim prema istinama drugih ljudi. I ja njihove istine ne dovodim u pitanje dok su te istine samo njihove, kao što mislim da imam pravo na svoje istine dok su one samo moje. Ali, ako želimo (ili moramo) živjeti zajedno onda moramo imati i neke zajedničke istine, pa ako ne mislimo jedni drugima silom nametati svoje, onda nam kao zajedničke istine preostaju samo one o kojima se dogovorimo da to jesu. I tu počinje nevolja. Meni kao relativistu to nije nikakav problem. Baš zato što istinu smatram relativnom meni je posve razumljivo da svatko drugi i drukčiji ima svoju istinu, da na nju ima jednako pravo kao ja na svoju i da se o zajedničkoj istini i na njoj zasnovanu životu moramo dogovoriti. Ali, ako taj drugi i drukčiji misli da svatko drugi ne smije od njega biti i drukčiji, već da svi moraju u svemu misliti i živjeti kao on, onda se s njime ne mogu dogovoriti bez da se ne odreknem sebe, a to neću i ne mogu. S takvima nema suživota, jer oni traže pokoravanje, a suživot i pokoravanje mogu biti isto samo onima kojima je sloboda ropstvo, kojima je demokracija diktatura, koji će netolerantnim proglasiti svakoga tko im se ne pristane pokoriti. Diktatura relativizma!? Relativizam koji ne pristaje na apsolutne istine (da, da, i apsolutne su istine različite i u množini, a njihovi se nositelji slažu samo u tome da je istina jedna i apsolutna, dakako ona njihova), biva proglašen diktatom i to od koga: od onih koji osim svoje ne poznaju i ne priznaju ni jednu drugu istinu, pa dosljedno tome tu istinu žele nametnuti svima. Nevolja je dakle u tome što bi se mi relativisti sasvim lijepo međusobno dogovorili o suživotu kada nas posjednici apsolutnih istina ne bi htjeli utjerati u ne znanje. Jer, neznanje je moć. Mi bismo relativisti čak mogli lijepo živjeti i pored apsolutista, kao što živimo pored njihovog Boga, kad ih njihova apsolutna istina ne bi činila netrpeljivima i nagonila ih da nas pokore svome Bogu.

Pa kada se netko pobuni protiv njihova vrijeđanja i omalovažavanja, koje je svakodnevno, onda se čude njegovoj „drskosti“, a prepričavanje vlastitih uvreda nazovu falsifikatima. Tako je po već ustaljenu običaju faraonski kostimirani božji namjesnik i ove godine oko zimskog solsticija - što su ga naši stari obilježavali tisućljećima prije nego što su ga pastiri prisvojili kao blagdan – prozvao kao sile tmine sve one koji ne dijele njegove apsolutne istine, tj. po grijehu već poznate „nevjernike“. One pak koji su upozorili na njegove neprilične riječi namjesnikovi su glasnogovornici nazvali falsifikatorima. Jer on, navodno, nije rekao to što je rekao, nego su to oni krivo prepričali, a budući da je njegova istina apsolutna, onda su oni, dakako, u krivu. No, kako je apsolutna istina izašla pred svijet malo neuredna i ostavila loš dojam trebalo ju je svijetu prikazati ponovno nakon šminkanja i dotjerivanja, pa se sada, eto, gradom i okolicom širi nova spoznaja. Namjesnik navodno nije stigmu bacio na ateističke ateiste, nego na kršćanske ateiste. To su oni koji po apsolutnoj istini pripadaju kršćanskoj zajednici kada treba reći koliko je stado veliko i koliko društvenog novca i moći na osnovi toga pripada njegovim pastirima, a kada griješe i kada im treba suditi onda su ateisti. I to, dakako, nije falsifikat, jer nikako ne može biti ni relativna, a kamo li apsolutna istina da su oni recimo statistički ateisti - pa da i naša Udruga od Države naplati nešto novca - a stvarno su kršćani po kojima bi i zajednicu kojoj pripadaju trebalo suditi. No, ako već pastiri šišaju i crne ovce kao svoje, onda neka njihovu vunu ne bacaju u ateističko dvorište. Kršćanski ateisti proizvod su iste one dvoličnosti kojom se svakom dobrom ateistu pripisuje neosviještena religioznost. Pa kada je ateist dobar, onda je on zapravo neosviješteni kršćanin, a kada je kršćanin loš, onda je on zapravo ateist. Apsolutne su istine uvijek tako jednostavne. Zlo su oni drugi kada su drukčiji. Kršćanski ateisti!? A zašto ne jednostavno kršćanski licemjeri, kršćanski lopovi, kršćanski lažovi, kršćanski silovatelji, kršćanski ubojice itd. Pa zna se (to je formula apsoluta), jer ako su licemjeri, lopovi, lažovi, silovatelji, ubojice ili bilo koja vrsta ološa, onda nikako ne mogu biti kršćani – jer pravi kršćani slušaju i slijede riječ Božju – a ološ onda mogu biti jedino bezbožnici. I na kraju, neka se nitko ne nađe uvrijeđen ili prozvan, jer to znači da me je krivo shvatio, pa da me ne bi falsificirao najbolje je da se obrati mom glasnogovorniku. On će mu reći da ga nisam nigdje ni spomenuo.

04.01.2008.

Ako laže koza ne laže rog

S Kaptola se žestoko trude dokazati da akademik Slobodan Novak nije razumio Bozanićevu božićnu propovijed. A kako to rade uvjerite se u donjem navodu sami. Komentar mi se čini suvišan. Dovoljno je da pročitate Krunicom do palice i Kardinal Bozanić i punjena patka

Unatoč tome, prva se falsifikacija dogodila u Večernjem listu od 27. prosinca u novinarskom tekstu pod naslovom 'Ateizam gori od grijeha struktura'. U tekstu kardinalove propovijedi riječ 'ateizam' nigdje se ne spominje, a novinari su u slobodnoj interpretaciji napisali kako 'kardinal Bozanić smatra da je negiranje Boga još gori grijeh od korupcije, sukoba i gospodarskih kriza', što kardinal Bozanić nije rekao. Druga se falsifikacija dogodila kad je akademik Novak u otvorenom pismu preuzeo spomenutu novinarsku interpretaciju predstavljajući je citatom kardinala Bozanića.

Logično je, stoga, da ako je u temelju argumentacije akademika Novaka nešto što kardinal Bozanić nikada nije izjavio, čitava je njegova argumentacija neutemeljena i netočna.

Ovdje ponavljamo da 'nikome ne koristi izvlačenje iz konteksta i podmetanje nedobronamjernih tumačenja s povezivanjem i uspoređivanjem ateizma, ateista i korupcije', kako je u propovijedi na Novu godinu istaknuo kardinal Bozanić.

U toj je propovijedi kardinal, pozivajući se na dokumente II. vatikanskog sabora, pojasnio očitu razliku stava Crkve prema ateizmu od stava Crkve prema ateistima: 'A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovoga svijeta u kojemu zajedno žive. A toga ne može biti bez iskrenog i razboritog dijaloga«, stoji u priopćenju koje je potpisala voditeljica Ureda mr. Matilda Kolić Stanić. (gk) 2.1.2008.

11.11.2007.

Što stoji iza Ugovora između Svete Stolice i
Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture je ugovor kojim se Hrvatska obvezuje Vatikanu da će mu davati koliko i dokle bude htio bez da išta traži za uzvrat. Ali zašto? Kakav je to ugovor kojim se samo jedna strana obvezuje davati nešto, a da za uzvrat ne dobiva ništa? Ako je Hrvatska kao suverena država željela nešto darovati Vatikanu (koji je usput rečeno od nje puno bogatiji), onda je to mogla učiniti i bez ugovora i može to činiti unedogled, sve dok tako želi. Za to nije trebala potpisivati ugovor koji obvezuje ne samo ovu nego i sve buduće naraštaje ove zemlje, ma što oni mislili o tom ugovoru. Taj je ugovor stoga, očito rezultat ucjene ili neke tajne trgovine. Vatikan je doduše odmah i kada je to zaista bilo važno priznao Hrvatsku i to je čin, koji ako je iskren, zaslužuje zahvalnost. Ali za to nije potreban ugovor. Jer ako je Vatikan priznao Hrvatsku zato što je to smatrao moralno opravdanim i u skladu s Božjom voljom, onda taj njegov čin nije potrebno plaćati, jer je to bila njegova moralna obveza. Jednako tako ako Hrvatska smatra opravdanim i potrebnim sve ono na što se ugovorom obvezala, onda to može činiti i bez ugovora. Ugovorno obvezivanje upućuje na tajnu trgovinu, kojom se Hrvatska obvezala da će isplatiti kredit koji joj je priznanjem državnosti Vatikan odobrio, a za što je opet morao postojati tajni pismeni ili bar usmeni predugovor, jer inače ugovor ovakav kakav jest ne bi imao smisla. Njega je moguće razumjeti samo kao naknadno javno priznanje prethodno tajno prihvaćene obveze. Obveze koja kompromitira koliko Hrvatsku (čak i ako je to učinjeno u nuždi da se surađuje sa žutim, zelenim i ostalim vragovima), toliko i Vatikan. Ništa, naime, od onoga što je učinio Vatikan, niti ono što mu Hrvatska daje za uzvrat, ne bi smjelo biti predmet trgovine između poštenih ljudi i zemalja. Jer kao što Hrvatska ne bi trebala kupovati priznanje državnosti od države koja pretendira biti predstavništvo Boga i zastupnik Božje pravde na zemlji, tako ni Vatikan ne bi trebao od jedne države koju je priznao u ime Boga kupovati privilegije u širenju „Radosne vijesti“. Pa ako nije u pitanju nemoralna tajna trgovina kojom se Hrvatska pristala ideološki prostituirati za uzvrat što joj je Vatikan u presudnom trenutku dao uvjetovanu političku podršku, onda bi obje strane trebale žurno pokrenuti postupak raskidanja ovakvih jednostrano obvezujućih, nakaradnih i obostrano kompromitirajućih ugovora.

01.10.2007.

Demonstracija licemjerja

Čitatelje ovoga teksta svakako molim da pročitaju u Glasu koncila od 30. rujna 2007. članak Demonstracija netolerancije. Ivan Miklenić je potrošio 3,3 autorske kartice dokazujući kako je sudac Zoran Kežić, objesivši križ u sudnicu, iskoristio tek svoju ustavnu slobodu, prema kojoj se sutkinja Amara Trgo, koja je odbila suditi pod tim križem, ponijela krajnje netolerantno. E, da nije žalosno i opasno bilo bi smiješno. I na kraju Miklenić piše:

„U državnim ustanovama i prostorima u normalnom demokratskom društvu treba biti mjesta za sve one civilizacijske i vjerske simbole koji su svetinje građanima toga društva, ali treba biti normalna i odsutnost svih takvih simbola jer ima građana koji se s njime ne poistovjećuju. Činjenica je da u hrvatskom društvu postoje ljudi različitih vjerskih uvjerenja kao i ljudi koji se deklariraju ateistima pa zbog toga ipak nema sukobljavanja, tako ni nazočnost ili izočnost vjerskih simbola u javnosti, pa i u državnim prostorima, ne bi smjela biti razlog sukobljavanja ni napetosti.“

Ovaj misaoni galimatijas ja sam razumio ovako: kada netko u sudnicu, učionicu ili drugi javni prostor stavi križ onda je to njegovo ustavno pravo i u „normalnom demokratskom društvu treba biti mjesta za sve one civilizacijske i vjerske simbole koji su svetinje građanima toga društva“. Kada bi pak netko u sudnicu, učionicu ili neki drugi javni prostor izvjesio sliku Karla Marxa, Josipa Broza, crvenu zvijezdu, zvijezdu i polumjesec, Davidovu zvijezdu ili kakav drugi simbol, onda „treba biti normalna i odsutnost svih takvih simbola jer ima građana koji se s njime ne poistovjećuju“. Kada sudac Kežić u sudnicu objesi križ koji je simbol njegove i Miklenićeve religije, onda je to njegovo ustavno pravo. Kada bi tko u sudnicu objesio sliku Karla Marxa koji je širom svijeta cijenjeni mislilac i znanstvenik, onda bi to bila provokacija, izraz netolerancije i vjerojatno dovoljan razlog da ostane bez posla.

Ako članak Ivana Mikelića nije obično licemjerje volio bih da u Glasu koncila napiše kako je moje ustavno pravo i sasvim u skladu s dobrim građanskim običajima izvjesim li u predavaonici sliku Karla Marxa i da su krajnje netolerantni svi koji protiv toga budu prosvjedovali. Iako obećavam da to neću učiniti, volio bih, kad već „u normalnom demokratskom društvu treba biti mjesta za sve one civilizacijske i vjerske simbole koji su svetinje građanima toga društva“, da Ivan Miklenić javno obznani to moje pravo kao što je obznanio pravo suca Kežića. Meni Marx i njegova slika doduše nisu svetinje, pa možda nemam pravo na obješenog Marxa, ali u doba sve nasrtljivijeg globalizma, a u nas i klerikalizma, dobro bi bilo podsjetiti se na njega.

09.09.2007.  

Jesu li vjernici problem?

Jutarnji list je 30. kolovoza objavio članak pod naslovom Zlatna medalja za deklarativnu vjeru u kojem iznosi rezultate istraživanja što ga je proveo i protumačio američki sveučilišni profesor, sociolog religije Phil Zuckerman. Isti dan nazvali su me iz jednog drugog lista da komentiram rezultate tog istraživanja. Zapravo se tu i nema mnogo toga za komentirati osim onoga što već znamo „Hrvatska je predziđe katoličanstva“ ili ju se bar ideološki nastoji takvom predstaviti. U svakom slučaju sa 2,2 % deklariranih ateista zaista drži „globalni rekord“ nad kojim bi se trebalo zamisliti budući da je bar pet puta manji od svjetskog prosjeka. Pogotovo kad „na nedjeljne mise u Hrvatskoj, prema tvrdnjama samog klera, dolazi tek 15 do 20 posto onih koji ističu da su vjernici“, a vjerojatno ostale dane još i manje, što samo govori o ideološkom ozračju u kojem živimo.

U Glasu koncila (br. 36/1733) odmah se člankom Zašto su vjernici problem? oglasio Ivan Miklenić koji je rezultate spomenutog istraživanja protumačio na zaista „originalan“ način. Naime, to što se u Hrvatskoj tako malo ljudi osuđuje javno priznati svoju ireligioznost on je iskoristio za dubokouman zaključak od kojeg zastaje dah:

„Na djelu je, očito, izniman paradoks: statistički jedva znatna manjina osvojila je medije, dala im svoj svjetonazorski ton i nametnula se velikoj većini koja je tako izložena neprestanom 'misionarenju' u službi bezvjerskog nazora i prolaznih vrednota.“ (Miklenić)

Ostavljajući sada po strani uporno, lažno i bezobrazno prokazivanje ateista kao bezvjernika i samozvano postavljanje u obranu „neprolaznih vrednota“, Crkva preko svojih glasnogovornika uporno u javnost odašilje vapijuću laž: „šačica ateista maltretira ogromnu većinu hrvatskih građana“. Argument bi za to trebao biti izjašnjavanje prilikom popisa stanovništva i Crkvi nepodobni članci koji se unatoč tobožnje katoličke homogenosti stanovništva pojavljuju u javnim medijima. Na razumno pitanje: odakle ateistima takva snaga, domišljati ideolog Crkve nalazi odgovor u tome da su mediji još uvijek pod utjecajem preživjele komunističke ideologije. No, postoji mnogo razložniji i uvjerljiviji odgovor: broj katolika i ireligioznih osoba u Hrvatskoj nije u skladu sa službenim brojkama. Uostalom, u socijalističkoj Hrvatskoj broj deklariranih katolika kretao se na razini oko 17 %, pa ako im se broj preko noći 1991. povećao na skoro 90 %, onda svatko razuman mora zaključiti da su prije toga katolici skrivali svoje uvjerenje ili ga pak sada skrivaju oni koji to nisu. Najvjerojatnije jedno i drugo. Pa kao što su ozbiljni ljudi i znanstvenici na osnovi raznih pokazatelja prije procjenjivali da je broj religioznih veći od broja onih koji se tako deklariraju, tako sada svatko ozbiljan i pametan može procijeniti da je broj ireligioznih ljudi veći od broja onih koji se tako deklariraju. To pak što se prije, unatoč navodno komunističke strahovlade, relativno znatan broj ljudi osudio deklarirati svoju religioznost može značiti da su katolici ljudi posebna kova, ali i da je ideološki pritisak sada neusporedivo veći nego što je prije bio. Činjenica je da se u Hrvatskoj pojavilo 70 % katolika preko noći i da je broj ireligioznih daleko ispod svjetskog prosjeka. Sapieti sat. Za primjer evo samo dvije rečenice iz jednog pisma koje je na adresu Protagore stiglo jučer: „Posebna manipulacija se vrši s brojem vjernika. Popisom stanovništva pitalo se koje su ljudi vjeroispovijesti. Što sam mogao odgovoriti kada sam kao malo dijete bio odveden u crkvu i tamo me krstili? Ne mogu reći da sam danas budista, kada su me tada zapisali kao rimokatolika. Ali ja to nisam po uvjerenju!”

Nije li to odgovor i na onu brojku od 15-20 % religioznih koji bar nedjeljom dolaze na misu, a što je u skladu s brojkama iz socijalističkog razdoblja. Ono čime se Crkva neprestano hvali: 87 % katolika, zapravo je ogromna laž i hrvatska sramota, jer ukazuje na ozračje ideološkog pritiska i neslobode javnog izražavanja. A iz članaka kakav je onaj Ivana Miklenića jasno izviruje želja da se taj pritisak još i poveća. Pa kad postavlja pitanje: „Zašto su vjernici problem“, onda on itekako dobro zna da nikako i nikome nisu problem vjernici, nego su Crkvi problem „bezvjernici“ (kako ih on zove) koje si ona voli pribrajati, a na koje ne zna kako će dugo moći statistički računati. A upravo je o zbrajanju i računima riječ, pa i Ivan Miklenić svoj članak završava riječima: „Veoma su zlobne tvrdnje komentatorice Jutarnjeg lista da Crkva u Hrvatskoj radi 'na dva kolosijeka: kao biznis holding i kao politička stranka', i da je katolištvo 'propusnica za društveno napredovanje'“.

Jesu li tvrdnje komentatorice Jutarnjeg lista zlobne ili ne zapravo je nevažno. Važno je ono o čemu sam već više puta pisao. Prebogata Crkva u Hrvatskoj ima izuzetne privilegije i dok školstvo, o čijem napretku ovisi budućnost ovog naroda, mora poslovati po kriterijima koji vrijede za ostale privredne subjekte, Crkva je oslobođena obveza prema državi. No, u Europskoj uniji nisu baš oduševljeni time pa za početak traže ukidanje određenih olakšica za Crkvu koje naša vlast objašnjava imbecilnim argumentima: „Prema tumačenju Ministarstva financija, vjerske zajednice ne plaćaju porez na dobit zbog toga što one nisu osnovane s ciljem stjecanja dobiti, odnosno njihovi prihodi nisu stečeni kroz redovitu gospodarsku djelatnost na tržištu“ (JL od 28.08.2007. EU traži ukidanje olakšica za crkve u Hrvatskoj).

Možda bi se materijalno stanje u školstvu moglo popraviti tako da se obrazovanje proglasi djelatnošću kojoj nije cilj stjecanje dobiti. Osim ako pri tome nije bitno da djelatnosti oslobođene poreza zaista društvu ne donose nikakvu dobit.

14.06.2007. 

Ovce i novce

Katolici više neće financijski podupirati Amnesty International, jer se ta međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava drznula među prava za koja se bori uvrsti i pravo žene na pobačaj u određenim okolnostima. Dakako, pravo je Crkve da svoju novčanu potporu uskrati onima s kojima se ideološki ne slaže, no čini se da Crkva i svojim ovcama koje striže u svakoj prilici namjerava zabraniti potporu prokazanoj organizaciji. Jedino je tako, naime, moguće shvatiti izjavu koju je dao kardinal Martino, o obustavi financiranja Amnesty Internationala od strane katoličkih organizacija i katolika pojedinaca. Ta ista Crkva, međutim, barem u Hrvatskoj, ne mora za razliku od prosvjetnih ustanova polagati računa Državi o svojim prihodima, ne mora plaćati PDV i još od te iste Države ubire debeli danak skrivajući se stalno iza statističkog privida o 87 % katolika, dio kojih rado proglašava ateistima kada učine kakvu nepodopštinu koja izađe u javnost. Nemam ništa protiv da Crkva od ljudi ubire koliko joj daju i da dohodak stječe na druge načine, ali pod istim uvjetima kao i sve ostale društvene ustanove ili udruge. Jer, zaista je neshvatljivo da Država školama koje je sama osnovala zbog općeg društvenog interesa prebroji svaku lipu i naplati porez na ono što im je sama dala, a istodobno Crkvu velikodušno ostavlja izvan poreznog sustava ne pitajući kako i koliko zarađuje. Crkva, eto, pazi kome daje svoj novac i ne podupire ideološki joj nepodobne humanitarne organizacije. S obzirom na velikodušnost Države prema Crkvi, teško je ne zaključiti da plaća njezine ideološke usluge. U protivnom odredila bi joj poslovanje kao i svima drugima. Ili bi bar školama omogućila što i Crkvi: da legalno ubiru darove, ne plaćaju porez i ne moraju podnositi račune o prihodima. Jer, bez škola zaista nema budućnosti. Gle, upravo saznajem da Feral Tribun nije izašao jer mu je Država blokirala račun zbog neplaćanja PDV-a.

Toliko mi je čudnije kada ljudi koji se izdaju za ireligiozne ili ateiste, pa još k tome i intelektualce, šalju djecu na vjeronauk, tobože zato da bi nešto naučili o religijama. Prije svega na vjeronauku se ne uči o religijama nego se provodi konfesionalna indoktrinacija, pa je to kao kad bi netko očekivao da narko-dileri poučavaju djecu o drogama, a ne da ih pretvaraju u narko-ovisnike. O religijama bi se eventualno moglo nešto naučiti na nastavi sociologije religije, ali i na sam spomen da se u školama umjesto vjeronauka uči nešto kao sociologija religije, pa da k tome nastavnici ne budu po njihovoj ideološkoj mjeri, u Crkvi dobiju napadaj pravovjerja. I to mi je njihovo ponašanje razumljivo. Manje mi je razumljivo da netko misli kako će mu dijete učeći religiozne dogme naučiti se spram njih odnositi kritički. Žele li ljudi da im djeca nešto nauče možda bi trebali razmisliti o uvredljivo niskim plaćama nastavnika u siromašnim školama i o novcu koji Država daje prebogatoj Crkvi da bi ona njime platila svoje prodajne agente koji u državnoj školi regrutiraju nove ideološke ovisnike koji će puniti crkveni proračun.

21.05.2007.

Izvorno hrvatsko

Dogmom u društvo znanja

Davno je i duhovito Branko Ćopić opisao ideološko preobraćenje Nikoletine Bursaća iz religioznog autoritarca u autoritarnog antiteista.

“Nikoletina se opet mršti, ćuti, nešto žvače, a zatim se isturuje na stolici i prokašlja se. Oprezna mati diže glavu od ognjišta i očekuje šta će momak reći.

- Majko, - svečano počinje Nikoletina i udara dlanom po stolu - odsada da znaš: nema boga!

Starica se zaprepašteno ispravlja sa mašicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.

- Ma šta ti to reče?

- Nema boga, jesi li čula?

- Pa otkad to moj sinko? Šta ti bi?

- Od večeras, da znaš... Stara se krsti i uzdiše:

- Ma od koga si to čuo, jadna ti sam?

- Čuo sam u četi, od komesara. Kazo nam neki dan...

...Nikoletina vidi da će ga dalji razgovor uvaliti u grdnu nepriliku, pa pribjegava višoj sili:

- Bog s tobom, majko, nijesam ja to izmislio, nego je tako došlo iz štaba odreda. Kad komanda kaže da nema boga, onda ga nema i kvit!”

Pa kao što je Nikoletina preko noći Boga zamijenio Staljinom, Crkvu zamijenio Partijom, religiju zamijenio partijskom ideologijom, popa zamijenio političkim komesarom, tako su se i 1990. preko noći stotine tisuća onih što su se deset godina ranije na Tomislavovu trgu, ili šćućureni u svojim domovima, nijemo i sa zebnjom tiskali iščekujući dolazak plavog vlaka s posmrtnim ostacima velikoga vođe, iz zakletih partijaca preobrazili u bogobojazne kršćane. I nije to nikakva složena psiho-socijalna promjena već jednostavno prevrtanje ideološkoga lajbeka. Osobni mentalni sklop i mehanizmi društvenog posredovanja svijesti ostaju isti, autoritarni, mijenja se samo ideološki sadržaj. Stoga nije nikakvo čudo da su se bivši ministranti (koji su se kasnije time hvalili na sva usta) najprije učas pretvorili u gorljive partijce, da bi se onda jednako učas ponovno preobrazili u izvorne katolike. Jer sve vrijeme oni su bili i ostali boljševici, uz vlast prilegla većina.

Boljševici koji su se dok su bili direktori škola tako spremno odazivali pozivima na partijske sastanke i vodili djecu na projekciju Boška Buhe, kao što se sada kad su ravnatelji škola odazivaju pozivima na mise i crkvene domjenke, a djecu vode na projekciju Bogorodice. I da je Socijalistička Republika Hrvatska zaista bila demokratska država kakvom se predstavljala, nitko se ne bi usudio ni pomisliti da direktore škola poziva na partijska savjetovanja, kao što se u Republici Hrvatskoj, da je zaista sekularna kako joj to piše u ustavu, nitko ne bi usudio ni pomisliti da ravnatelje poziva na crveno savjetovanje. Ali niti je ona Hrvatska bila demokratska, niti je ova sekularna (što i njezinu demokratičnost dovodi u pitanje), pa se eto događa da Crkva poziva ravnatelje škola na ideološko savjetovanje, a nitko se od njih, osim jednoga, takav poziv ne usudi odbiti.

Dapače, državni tajnik za osnovno obrazovanje znanstvenik dr. sc. Nevio Šetić daje sramnu izjavu da je vjeronauk kičmeni stup hrvatskog školstva. Ako je vjeronauk kičmeni stup hrvatskog školstva, po čemu su onda to školstvo i ta država sekularni. Oni to, dakako, i nisu, pa je njegova izjava samo priznanje dvoličnosti te države, koje nas ne iznenađuje, ali je unatoč toga nedopustivo da državni tajnik daje izjave kojima dovodi u pitanje Ustav. I da je ova država zaista sekularna i demokratska, kakvom se predstavlja, državni bi tajnik za osnovno školstvo već morao podnijeti ostavku, jer takvi se politički gafovi u razvijenim demokracijama ne toleriraju. Jednako kao što bi na red bila pozvana ravnateljica, pa makar i bivša ministrica obrazovanja, koja na crkvenom domjenku proziva kolege zbog “zajapurene energije” i suvremenih inovacija koje njoj nisu po volji, jer rastaču tradiciju po kojoj bi nastavnici u školama morali biti odjeveni u hlače, a nastavnice u suknje, i po kojoj žena kad muškarac uđe u prostoriju mora skočiti na noge (tko li je to izjavio?).

Aktualni nas ministar znanosti, obrazovanja i sporta znanstvenik dr. sc. Dragan Primorac u svakoj prilici uvjerava da smo se opredijelili za društvo znanja, pa smo čak u tome i prilično odmakli. Ali, kako to on misli graditi društvo znanja na religioznim dogmama kojima se djecu indoktrinira već u dječjim vrtićima s njegovim blagoslovom? Jer, religija jest skup dogmi i kao takva sa znanošću ima samo toliko koliko i znanost zna zapasti u dogmatizam. Ali takva znanost i društvo znanja nisu baš sukladni. Suvremeno društvo znanja gradi se na istraživanju, na kritičnosti i na stvaralaštvu, a sve su to svojstva koja s dogmama nemaju ništa zajedničko. Uostalom sve što se djeci na vjeronauku nudi kao božja riječ i božja volja nije od Boga, nego je od ljudi koji se samozvano predstavljaju kao božji glasnici iako za to, osim vlastitih tvrdnji, nemaju nikakav dokaz. A zašto bi njima trebalo naprosto vjerovati na riječ? Razuman čovjek ima pravo sumnjati, pitati i tražiti dokaze. A religija dokaze ne nudi, jer da ih nudi bila bi znanost. Zato je neshvatljivo da znanstvenik državni tajnik sekularne države hoće graditi školstvo na vjeronauku. Jer, ako se djecu odmalena privikava na dogmatizam i autoritarnu poslušnost, kakvu to kritičnost, istraživački duh i stvaralaštvo oni mogu razvijati? Uostalom već je Thomas More, ne shvaćajući smisao onoga što govori, ali točno zapažajući zapisao:

“Svećenici obrazuju djecu i mladež, no nije im preča briga njihovo znanje, nego razvoj osobnosti i ćudorednih nazora. Svim se silama trude u još nježne i podatne dječje duše uliti valjane nazore, korisne za održanje njihova društvenog poretka. Kad se ti nazori duboko usade još u dječjoj dobi, prate čovjeka kroz cijeli život i od velike su koristi za očuvanje državnog poretka, koji se inače ruši jedino zbog ljudskih poroka, a oni se rađaju iz izopačenih nazora.”

Dakako “zdrave su misli” one koje su “korisne za održavanje postojećeg društvenog poretka”, pa kad se njima indoktrinira djecu dok su još naivna i kritički nejaka, valja se nadati da će cijeli život slijediti i braniti ideologiju koja ih je duhovno oblikovala. Ali kakve to ima veze sa suvremenim društvom znanja? No, resorni ministar ima o kritici čudne pojmove. Poziva on neki dan na javnoj televiziji ljude na slobodnu kritiku djelatnosti njegova ministarstva, ali uz uvjet da ponude i rješenja. Stvarno originalno. U socijalizmu sam se naslušao bedastoće da onaj tko ne želi ili ne može ponuditi rješenja nema pravo kritizirati. A što je s onom prekrasnom narodnom da je dobro postavljeno pitanje polovica odgovora. Kritika već sama po sebi otvara moguća rješenja, pa je zahtjev da kritičari moraju dati gotova rješenja ili Ministrov bezobrazni zahtjev da mu netko daruje nešto za što on i njegovi pomoćnici inače dobivaju plaću (intelektualno vlasništvo se plaća, zar ne?), ili je prikrivena poruka kritičarima neka šute. Što god da je, ne bi se smjelo tolerirati znanstveniku ministru znanosti i obrazovanja. Pa kada tako govore resorni ministar i državni tajnik za osnovno obrazovanje, stvarno je nejasno kako ćemo to mi dospjeti u društvo znanja.

Ako vjeronauk treba biti kičmeni stup hrvatskog školstva, onda zaista više nije nikakvo pitanje kome zvono zvoni, jer s takvim je pristupom hrvatskom školstvu već odzvonilo i zaista će Ministar još samo silom zakona moći natjerati djecu u škole. A možda neće ni tako. Ili kad već u društvo znanja kanimo ići preko školstva i posljedično tome znanosti, kojima je kičmeni stup vjeronauk, možda bismo to mogli ponuditi svijetu kao izvorno hrvatski proizvod. To bi bio zamjetan doprinos mišljenju da je Crkva bila u pravu kad je zapalila lomaču pod Giordanom Brunom jer je tražio da znanstveniku “jedini autoritet trebaju biti razum i slobodno istraživanje”. A za to nas Vatikan možda nagradi dodatkom ugovoru kojim bismo mu smjeli dati još kakvih 200 milijuna kuna godišnje, koje nam nedostaju kada treba povisiti plaće nastavnicima.

I na kraju čitam u Jutarnjem listu da je netko tko se predstavio kao nastavnik povijesti koji blisko surađuje s Crkvom “fizički napao te verbalno vrijeđao i tjerao pripadnike Centra za prava seksualnih i rodnih manjina Iskorak, lezbijske grupe Kontra i Ženske mreže Hrvatska” s javne površine ispred zagrebačke katedrale, a uzrujani su svećenici rekli da nije ni mjesto ni vrijeme da manjinci dijele takve letke. Ako prostor ispred sjedišta ustanove koja koristi svaku priliku za javno iznošenje svojih homofobičnih stavova nije mjesto, a Međunarodni dan borbe protiv homofobije nije vrijeme za borbu protiv homofobije, onda ne znam koje bi to mjesto i vrijeme trebali biti. Ali godinama sam za vrijeme socijalizma slušao istu priču o tome kako nije vrijeme ni mjesto za ono što boljševicima nije bilo po volji. Jer vrijeme i mjesto pripadaju samo njima. Tako boljševici poimaju demokraciju. Većina, a oni su to uvijek, o svemu odlučuje, a manjina se ima prilagoditi. Uostalom, zašto ne? I boljševici su se već prije prilagodili, pa ako vlast kaže da Boga ima onda ga ima. A državni tajnik za osnovno obrazovanje eto kaže da je vjeronauk kičmeni stup hrvatskog školstva, što znači ne samo da Boga ima, nego i da to svima treba utuviti u glavu.

05.05.2007.

Cinkeri i nasilnici

Najprije  je don Živko Kustić (vidi U pomoć, stranci!) žestoko raspalio po tužibabama i nasilnicima, jer su se, eto,  upustili u neviđeno ponižavanje "ove suverene države" time što su se legalno i legitimno obratili Europskom parlamentu glede Grozdovog programa koji, gle, i nije tako europski kakvim se želi prikazati. A zatim je i Crkveni tisak (vidi Netolerantnost preko granica) stadu objasnio da je nelegitiman i za suverenu državu Hrvatsku uvredljiv svaki politički pritisak koji ne dolazi iz Vatikana ili njegove ovdašnje ekspoziture. Stoga bi trebalo biti sasvim u redu kada kardinal Bozanić u dogovoru s gradskim čelnikom pozove na razgovor sve ravnatelje zagrebačkih osnovnih i srednjih škola (vidi Bozanić na sastanak zove ravnatelje škola) da ih tolerantno uputi u to koji program treba uvesti u škole.

"Pretpostavlja se da će tema razgovora kardinala Bozanića i zagrebačkih ravnatelja biti stanje vjeronauka u školama, ali i mogućnost uvođenja u škole zdravstvenog programa Udruge Grozd - Glas roditelja za djecu koji ima podršku Crkve, a čija je sudbina nakon najnovijih primjedbi Ministarstva zdravstva sve neizvjesnija." (Jutarnji list, 02.04.2007)

Što, dakle, nije dopušteno volu, dopušteno je Bogu i njegovim glasnogovornicima na zemlji. Zanimljivo će biti vidjeti koliko će ravnatelja, osim Zlatka Šešelja, imati hrabrosti odbiti ljubazni poziv Kardinala.

20.04.2007.

Prisiljeni da budu (a)teisti?

Iako sam već više puta i na raznim mjestima (vidi npr. Pitanje ateizma i O nama) tijekom dvadeset godina objasnio razliku između ateista, antiteista i agnostika, neki možda iz neznanja, a neki čini se namjerno i nadalje antiteiste nazivaju ateistima, a ateiste agnosticima, ne bi li što više ocrnili upravo ateiste. Tako Živko Kustić u članku Agnostik pred vratima vječnosti (Jutarnji list od 14.04.2007.) piše:

„Ateist je uvjeren da Boga nema – agnostik ne zna da li ga ima. Ateisti stoga, kad su na vlasti, vjeru progone; agnostici smatraju da vjernici imaju pravo vjerovati i spremni su s njima surađivati za opće dobro. (...)

Ljudi koje su desetljećima učili da moraju biti ateisti, počinju priznavati da su zapravo uvijek bili agnostici. Premda su, ni to ne valja zaboraviti, mnogi od njih bili pritajeni vjernici.“

Ateist (a-teist) je doslovno nebožnik ili bezbožnik i svaki se čovjek rađa kao takav jer ne zna za boga. Tek kasnije može postati teist ili antiteist, ovisno o tome vjeruje li da boga ima ili nema. Tj. opredjeljuje li se u svojoj vjeri za ili protiv boga. Ali ateist se ne opredjeljuje ni za ni protiv boga ni u vjeri ni po razumu, nego je u odnosu na boga kao i na bilo što nedostupno spoznaji ravnodušan. No, zato nije agnostik, jer ne niječe mogućnost spoznaje kao takve, već samo odbija prihvatiti tvrdnje onih koji ih ne mogu razložno dokazati. A to, što oni svoju vjeru izdižu na razinu opće spoznaje, proglašavajući njega agnostikom, stvar je njihove religiozne arogancije. Jednako kao što aroganto svoju religioznost izjednačuju s vjerom uopće (vidi Duhovni život mimo Boga). Jer čak ni antiteisti ne progone vjeru kako to tvrdi Kustić (pa zar i oni ne vjeruju da boga nema?), nego možda tek religioznost, a to je ipak nešto drugo i puno uže od vjere kao takve. Pa kao što sve ribe nisu tune, tako ni svaka vjera ne završava kao religija.

Da bi netko bio ateist ne treba ga na to prisiljavati. Dovoljno je ostaviti ga na miru i ne „puniti mu glavu“ religioznim dogmama već u dječjem vrtiću dok još nije u stanju razložno misliti i kritički se suprotstaviti autoritetima. Da bi netko bio ateist dovoljno je da razumno odbija vjerovati tvrdnjama bez dokaza. Biti ateist znači spram svijeta se odnositi kritički i zato se nikoga ne može prisiliti da bude ateist. Moguće ga je tek raznovrsnim manipulacijama prisiliti na nekritičko prihvaćanje raznih pa i religijskih dogmi. A upravo je to ono čime se već desetljeće i po indoktrinira djecu u našim školama, a u novije doba i dječjim vrtićima. Možda će jednom, kada pritisak popusti, mnogi priznati „da su zapravo uvijek bili pritajeni ateisti“.

31.03.2007.

Čemu služi i u čijoj je službi država?

U Glasu Koncila br. 1710 profesor dogmatske teologije Anton Tamarut u razgovoru kaže:

„Kada govorite o tome da je križ protjeran iz javnih prostora - iz državnih ureda, škola, drugih javnih mjesta..., pretpostavljam da u prvom redu mislite na situaciju u Republici Hrvatskoj gdje se prema popisu stanovništva iz 2001. gotovo 88% građana izjasnilo katolicima, a kršćanima još i više. Stoga je doista u najmanju ruku čudno, da ne reknem zbunjujuće i zabrinjavajuće, da se uime laičnosti države i njezine tobožnje svjetonazorske, odnosno religijske neutralnosti, sklanjaju raspela s javnih mjesta. S pravom se pitamo: Čemu služi i u čijoj je službi država? Kome trebaju služiti državne i javne ustanove i službe? Pitate kome smeta križ. Htio bih vjerovati da kršćaninu, udu Kristove Crkve, nikako ne bi smio ni mogao smetati, premda je već apostol Pavao ustvrdio kako mnogi u zajednici koju je osnovao u Filipima, a vjerojatno i drugdje, žive nažalost 'kao neprijatelji križa Kristova'. 'Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko' (Fil 3, 18-19). Teško mi je za uklanjanje križa iz javnih ustanova u Republici Hrvatskoj optužiti, kako se to katkad znade reći, 'agresivnu, agnostičku i ateističku' manjinu. Možda odgovornost radije treba tražiti među kršćanima koji su svojim praktičnim životom postali neraspoloženi i nesnošljivi prema Kristovu križu.“

Hvala doktoru Tamarutu što za uklanjanje križa iz javnih prostora – to usput rečeno baš i nije točno, jer se on tamo još itekako nalazi – nije okrivio nas „kako se to katkad znade reći, 'agresivnu, agnostičku i ateističku' manjinu“. Hvala katoličkoj većini od 88 % koja je, gdje je to zaista učinila, iz javnih prostora maknula simbol kojemu tamo nije mjesto. A profesora doktora Tamaruta pitam: čemu bi trebala služiti i u čijoj bi službi trebala biti država? Kome trebaju služiti državne i javne ustanove i službe?

U Jutarnjem listu 27. ožujka 2007. Inoslav Bešker se pita: „Je li Crkva spremna na dijalog?“. Pitanje je: na kakav to dijalog može biti spreman onaj tko misli da posjeduje vječnu i konačnu, apsolutnu istinu? Iskreni je dijalog moguć tek tamo gdje sugovornici pristaju na dogovor o zajedničkoj istini, a razlike u mišljenju zadržavaju kao svoje posebne i za druge neobvezne istine. Čemu i kome, dakle, treba služiti država? Iz pitanja profesora doktora Tamaruta izviruje autoritarni stav da bi to svakako trebalo biti u korist njegove religije i Crkve za koju se, po popisu stanovništva sada već starom više od 5 godina, statistički opredijelilo 88 % hrvatskih građana. Ima li na simbole u javnom prostoru pravo samo statistička većina ili eventualno i manjine? Čemu onda uopće izbori i kako to profesor doktor Tamarut zamišlja demokratsku državu? Znači li to da će možda nakon sljedećeg popisa stanovništva država trebati služiti nekome drugome? Je li Crkva spremna na dijalog i kada će eventualno na njega biti spremna? Kada svoje vjerovanje prestane uzimati za apsolutno znanje i kada shvati da zajednička istina nikada nije istina samo jednog od sugovornika. Može li se to Crkvi dogoditi drugo je pitanje.

O tome kako Crkva shvaća demokraciju pročitajte u članku Inoslava Beškera Pritisak Crkve na Parlament zbog zakona o parovima, a kako manipulira statističkim podacima izvrsno pokazuje Davor Butković u članku Mit o većini.

21.03.2007.

Papa iznad ustavâ

Ovih je dana Inoslav Bešker u članku „Papa iznad ustava“ napisao „Papa u ime ne samo Crkve, nego samog Boga i pričesnog tijela njegova samožrtvovana Sina, poručuje zakonodavcima da je iznad ustavâ, iznad demokracije, ono što je Crkva prozvala prirodnim zakonom.“ (Bešker, Jutarnji list od 16.03.2007., 19)

Sutradan je reagirao Živko Kustić: „Nije Papa iznad Ustava, nego su iznad njega osnovna ljudska prava o kojima Sabor ne može glasovati. Iskusili smo što se događa kad primjerice parlament u nacističkoj državi rasistički oduzme osnovna prava stanovnicima druge rase“ (Kustić, Jutarnji list od 17.03.2007., 22).

Ima Živko Kustić pravo, parlament nije jamstvo protiv zla, niti odluke Sabora moraju nužno biti dobre. I ne baca na parlamentarnu praksu sjenu samo zlo učinjeno u doba fašizma i nacizma.

Ali namjere Crkve da se stavi iznad svjetovnih vlasti i ustavâ može se iščitati iz jednog već poprilično starog članka upravo Živka Kustića:

„U Poljskoj se je Papa, među ostalim, oborio na »pogrešnu ideologiju slobode«. Što je time htio reći? Zar se Katolička crkva opet počinje bojati slobode za koju nas je, kako ističe apostol Pavao, Krist oslobodio? I inače se među katoličkim misliocima u posljednje vrijeme čuju bojazni da demokracija može biti i neprihvatljiva, premda se Papa nije ustručavao više puta izraziti u prilog demokratskog poretka. Pogrešna ideologija slobode, kad je riječ o društvu i državi, zapravo je izopačena demokracija u kojoj narod, odnosno u njegovo ime parlament, odlučuje baš o svemu, također o razlikovanju etičkog dobra i zla. Kršćani će u naše doba reći da je od Boga vlast u narodu koji je slobodnim izborima povjerava onima koji će je do novih izbora vršiti. Vlast od Boga je teokracija, a kad narod vlada, to je demokracija. Prema biblijskom prikazu raja zemaljskog, Edena, Bog je čovjeku predao vlast nad svim što je stvorio, ali razlikovanje etičkog dobra i zla ostaje u Božjoj vlasti. Čovjek je slobodni gospodar svijeta dok priznaje objektivnu etiku. Ima, dakle, pitanja o kojima se ne odlučuje glasovanjem ni referendumom. Koliko god glasova dobio, primjerice zakon o rasnoj diskriminaciji, kao što je bio slučaj u Trećem Reichu, holokaust ostaje zločin. Ljudsko dostojanstvo i prava svake osobe moraju biti u temeljima svakog zakonodavstva. Objektivna etika, o kojoj se ne glasuje nego se prihvaća, može se nazvati naravnom, a vjernici će reći da je od Boga. Teško joj je potražiti neki drugi temelj, da bi mogla svakoga čovjeka obvezivati u savjesti. Sloboda ovisi o etičkim načelima koja su starija od svake zemaljske vlasti. Demokracija u tom smislu uključuje teokraciju.“ (Kustić, Jutarnji list od 31.08.2002., 10)

I na što se svodi Kustićev zaključak kad ga se očisti od sofističke retorike. Vrlo jednostavno:

1. Iznad svakog ljudskog zakona je objektivna etika.

2. Objektivna je etika od Boga.

3. Za tumačenje Božje volje i riječi ovlaštena je jedino Crkva.

4. To što Crkva proglasi etičkim načelima izraz je Božje volje i iznad ljudskih zakona. Odnosno ljudski zakoni moraju se ravnati prema onome što Crkva kaže.

Ili kao što to Kustić sasvim otvoreni piše: „Demokracija u tom smislu uključuje teokraciju“.

Ali sva zla za koje su odgovorni razni parlamenti jedva se mogu usporediti s onima koja su učinjena pod okriljem Crkve, na njezin poticaj, uz njezin pristanak, prešutno odobravanje ili bar neodlučno držanje po strani. Osim toga Kustić ništa ne kaže o tome uključuje li demokracija teokraciju samo kada Božje riječi tumači katoličko svećenstvo ili je dobro i kada to čine svećenici religija koje sve zajedno okupljaju bar četiri puta više sljedbenika od onih koje ima Papa i koji nisu skloni katoličkom poimanju svijeta (npr. braka). O ireligioznima da se i ne govori.

Stoga se ne treba ničega bojati više od onih koji bi da nam svoja životna načela nameću umotana u ideologiju apsoluta i božanske volje, tj. onih koji svoj interes predstavljaju kao Božji zahtjev. Njih ne zanimaju ni razgovor ni dogovor, već jedino bespogovorno pokoravanje. Klerikalizam je ponovno na djelu.

A da, još i ovo: pozivanje ljudi iz Crkve na „prirodni zakon“ krajnje je nedosljedno i čista bedastoća. Ali o tome možda nekom drugom prilikom.